Na samom početku knjige tekst je Dražena Ilinčića:
“U Hrvatskoj baš i nema puno sanjara, kao što nema ni puno tihih, nenametljivih i pomalo nespretnih tipova koji ne misle da svijet mora baš u svakom trenutku biti njihova pozornica, a oni glavni likovi. Ivica Vidović svojim je dugogodišnjim radom i mnogim ulogama izborio u nas pravo građanstva upravo za te sanjarske i fine likove. Netko će reći – za gubitnike; ali takva prosudba, ili osuda, ovisi o tome što smatramo dobitništvom. Kada se karijera tog velikoga glumca pokuša opisati u nekoliko riječi, odnosno kada se u nekoliko riječi želi sažeti što je to na što pomislimo kada pomislimo na Ivicu Vidovića, onda je tih nekoliko riječi – osjećajnost, inteligencija, modernost; upravo one riječi koje našoj sredini kronično nedostaju.
Možda će netko držati neprimjerenim, ili čak neukusnim, istodobno hvaliti nečiju posebnost i kritizirati sredinu kojoj je pripadao, ali da bi se pojmila iznimnost kakvu je Vidović ostvario potrebno je osvijestiti i općeniti nedostatak podrške baš takvom profilu iznimnosti.”
Predgovor ove raskošne monografije napisao je Miljenko Jergović, a u njemu između ostalog kaže:
Sitam među jablanima
“Nije bio stasit junak. Sitan među sve samim jablanima jugoslavenskog filma i kazališta s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Desetljećima je, kako se činilo, prirodno stanje njegova lica bilo krupnooka dječačka iznenađenost. Tragični epizodist, mjesna luda i lunatik, to je bio, i to je trebao biti Ivica Vidović. U njegovim očima se neke 1968., 1969. i 1970. ogledala nastupajuća propast. Svijet koji neće dotrajati niti do kraja njegova života. A ljudi, to znamo, žive kratko, kraće od povijesnih epoha, i nesretni su oni koje zadese dvije epohe, jer će barem u jednoj biti stradalnici. Bio je srbijanski seljak, i splitsko kolino, Europljanin i intelektualac iz žalosne bosanske kasabe, zagrebački fićfirić, gradski vjetrogonja i nišči. Najurbanija i najruralnija figura jugoslavenskog filma.
A zapravo, bio je bodul: da je bilo sreće, možda bi odživio život između Visa i Komiže, kao ribar, težak i glumac amater. U tom imaginarnom, nedoživljenom komiškom amaterskom kazalištu, teatru od “Da je bilo sreće”, odigrao bi Shakespeareova Hamleta.
Jer Ivica Vidović je sa svojim stasom i likom, s tim velikim tamnim očima, toliko dubokim da se u njima mogla utopiti i trula danska država i za njom cijeli svijet, bio stvoren za Hamleta. Ali zalud, kada su to bila optimistična vremena pa su danskoga kraljevića igrali uglavnom ljepotani, nacionalni seks-simboli, istina redom veliki glumci, ali sa stasom manekena. I nikome nisu trebale oči u kojima će se utopiti svijet, tako da se spasi jedna arka, na njoj Noa, i od svake žive vrste po jedan par. Da je mladi Vidović odigrao tog komiškog Hamleta, možda je mogla biti izbjegnuta propast. A ako i nije, barem smo se mogli bliže sroditi s našom tragedijom. Takav je on bio glumac da nas je umio oroditi ili barem posvojtati sa svakim svojim likom. Igrao je, gotovo isključivo, naše rođake...”
Poglavlje o Akademiji kazališne umjetnosti počinje citatom Georgija Para: “Pamtim ga kao jednog tihog dečka... sa smiješkom”.
Za prijemni ispit pripremio je Puškinovu Elegiju:
“Ima jedna pjesma koju sam prvu naučio, malo je tužna, to je Puškinova jedna pjesma, ja mislim da sam s tom pjesmom bio na audiciji na Akademiji, i monolog Pometa iz Dunda Maroja.
Primljen sam bez problema, i ja i Boris Dvornik, ovaj put nam se obojici posrećilo.
A bilo nas je puno na audiciji, osamdesetak, ostalo nas je 19 poslije u užem krugu, radili smo par dana s profesorima... onda nas je na kraju ostalo osam (Ivica Katić, Boris Pavlenić, Boris Dvornik i ja, od muških, a od djevojaka Melanija Dugandžić, Jagoda Antunac, Ana Karić i Dunja Rajter). Boris je poslije napustio Akademiju, snimio je film ‘Deveti krug’ i onda ga više ništa nije moglo vratiti na Akademiju.”
Profesori su mu bili:
- govor: dr. Branko Gavella, Tonko Lonza, Mila Turić
- gluma: Josip Marotti, Drago Krča, Georgij Paro, Vlado Habunek, Kosta Spaić, Boško Violić, Joško Juvančić
- hrvatski jezik: dr. Bratoljub Klaić
- povijest svjetskog teatra: dr. Slavko Batušić
- dramaturgija: dr. Ranko Marinković
- maskiranje: Zvonimir Rogoz.
Iako ne potpun, pronađen je respektabilan popis Ivičinih studentskih vježbi. Na sačuvanom programu iz 1961.
godine u okviru proslave desetogodišnjice nastanka Akademije, u drugom semestru svoje druge godine, igrao je maskara u Noveli od Stanca kod profesora Koste Spaića te je istom prigodom igrao 2. roba u predstavi Čiste ruke u režiji profesora Georgija Para.
Na kraju svoje treće studijske godine, kod profesora Vlade Habuneka, dobio je ulogu muzičara u Ćelavoj pjevačici. Uglavnom, bili su to veoma mali glumački zadaci, a tek tamo na završnoj, četvrtoj godini, dobio je ulogu Sira u Mandragoli kod profesora Joška Juvančića. Čini se da je Juvančić bio prvi koji nije odolio Ivičinu šarmu te će kod njega tijekom svoje karijere Ivica odigrati čak dvanaest rola...
Iste godine igrao je i Sancha Panzu u Cervantesovu Don Quijoteu kod profesora Boška Violića, što će mu kasnije pomoći prilikom stvaranja uloge Servantesa u seriji Naše malo misto.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1962.-1965./ Ivica je bio stipendist Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te se već kao student četvrte godine glume pojavio na sceni glavne nacionalne kazališne kuće, da bi potom dobio neku vrstu honorarnog angažmana te je kao profesionalni glumac ondje nastavio karijeru od 1. rujna 1964. do 21. rujna 1965. godine, kada odlazi u vojsku. U to je vrijeme dugi niz godina intendant bio Duško Roksandić, a direktor drame Georgij Paro, a u veljači 1965. zamijenili su ih Mirko Božić kao intendant te Ivica Ivanac kao direktor drame. Režirali su tada već afirmirani redatelji kao Kosta Spaić, Mladen Škiljan, Vlado Habunek, zatim nova generacija redatelja koja se afirmirala početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća poput Dine Radojevića, Georgija Para...
U generacijski raznolikom glumačkom ansamblu Drame igraju tada zreli Emil Kutijaro, ali i mladi Vanja Drach, Božena Kraljeva, Ervina Dragman, Tito Strozzi, Bela Krleža, ali i Špiro Guberina, Relja Bašić, Dragan Milivojević, Ivka i Saša Dabetić, Božidar Boban... Repertoar na velikoj sceni činili su strani klasici poput Shakespearea, Giraudouxa, Beaumarchea, Pirandella, domaći klasici poput Šenoe, Krleže, Marinkovića, ali se dužna pažnja posvećivala praizvedbama novih tekstova kao što su Pravednik Milana Grgića, Hranjenik Mirka Božića ili Prokletstvo Milčinovića i Ogrizovića...
Elitni vojni triatlonac
Godina je 1965., gornja dobna granica za odlazak u vojsku. Kao mjesto odsluženja vojnog roka Ivica je odabrao Dubrovnik, nadajući se kako će svako malo šmugnuti ili u Kazalište Marina Držića ili na Dubrovačke ljetne igre.
Otac, mornarički oficir, mogao je već po prirodi svog zvanja u tom smislu biti od pomoći. Kako se dogodilo da su oba previdjeli kolika je cijena služenja u mornaričko-desantnom pješaštvu, jednom od najtežih vojnih rodova, ne zna se. Je li u pitanju “nasljedna snalažljivost” ili je otac Vinko Vidović svjesno gurnuo svog sina u tako težak rod kako bi od njega napravio čovjeka, teško je reći. No, kako god, Ivica, po vlastitu priznanju, tih godinu dana nije stao hodati (vojska u more, vojska iz mora, uz planinu, niz planinu, pa pod punom ratnom opremom).
Koliko mu je statiranje na Dubrovačkim ljetnim igrama u Dundu Maroju kod Koste Spaića ili Sucu Zalamejskom kod Dine Radojevića 1966. godine bila dovoljna satisfakcija, samo je on znao...
Kako Ivicu Vidovića nijedan jugoslavenski redatelj nikada nije mogao zamisliti u roli neustrašiva komandosa – takve su uloge dobivali Bata, Boris i Smoki (fusnota samo za mlađe generacije: Bata Živojinović, Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić) bilo bi nekako logično očekivati da su i vojne vlasti dijelile ozbiljne rezerve spram njegovih borbenih potencijala.
Ali vraga – 1965. godine Ivica je otpravljen na odsluženje vojske u Dubrovnik kao pripadnik – nećete vjerovati! – mornaričkog desantnog pješaštva, dakle, elitnoga roda SMB-triatlonaca.
servantes naš