Virovitica

U pravu je bio moj otac kad je pokazivao neraspoloženje prema svojoj sestri, a mojoj tetki Mari. Njegova kritičnost nije bila jasno formulirana i činilo se da potječe od nezadovoljstva izborom njezina životnoga suputnika, ali ni moja nije jasnija: sjećanje na tetku Maru stvara mi nelagodu zbog priča koje mi je pričala, iako sam ih zapravo zaboravio, sve osim jedne, a i od te se sjećam samo jednoga dijela.

Tetka Mare je bila dobra žena, blaga i mila, spremna na svaku patnju i trpljenje, nikad ljuta ni zla, bez stava i odlučnosti, bez škole i znanja, ali i bez ljubomore ili prijetvornosti. Ni na svoj teški život nije se tužila više negoli na nejasne boli u križima; pojela bi što god bi joj se ponudilo, i legla spavati gdje god bi joj se prostrlo. Posebna je bila po pričama koje je pričala, htjeli je ljudi slušati ili ne. Ja sam ih volio slušati, jer je pričala razgovijetno, jasno i bez prispodoba i skrivenih značenja. To su bile njezine životne priče, koje je ona osobno doživjela, a sve su bile o vukodlacima, noćnim pojavama mrtvih, zveketu lanaca, jaucima i spodobama u crnom u kojima je ona s iskrenim uvjerenjem prepoznavala pomrlu, a napose pobijenu rodbinu i suseljane.

Priče sam volio slušati, ali nisam povjerovao da su istinite, a ona to nije ni tražila; bila je sretna da je netko pažljivo sluša.

U tom kolopletu različitih oblika strave kojih se nisam plašio, promakla je i jedna priča koja jest bila o mrtvima, ali sa stvarnim imenima i smještena usred bijela dana. Tada sam je, u paketu s ostalima, podcijenio i skoro zaboravio, ali ostala mi je neka nelagoda, neka jeza, koja ju je čuvala od potpunog zaborava. Čak mi se povremeno vraćala, polako i ne često, nejasno, neobjašnjeno i neizgovorena do kraja, samo sa slikom livade na kojoj žene među mrtvima traže svoje muževe i sinove. Ta krhotina sjećanja, slika koju sam zamišljao, postala mi je s vremenom vrlo važna, ali nekako iracionalno, tajno, kao ladičica iz ormara osobnih nelagoda koja se ne može i ne treba drugima pričati i o kojoj se druge ne može pitati. Toliko potresna i iz takvoga izvora nije mogla biti predmetom stvarnoga propitivanja nikome doli meni. A i ne bih je znao ispričati, niti bih ju se usudio dopunjavati bez tetke Mare.

Kad je izbio rat i nastala glad, ljudi su iz Zagore odlazili u Slavoniju u potrazi za hranom. Tako su otišli i Mare i njezin suprug, pa su tamo i ostali, djecu rodili i zadovoljni bili. No, vukao ih je sebi stari kraj, smrti roditelja, braće, sestara, rodbine i svojte. Dolazili su u posjete, uvijek prolazeći kroz našu kuhinju i spavaću sobu, jer smo mi živjeli blizu željezničke stanice i bili lojalni rodbini i suseljanima, koji su toliko malo zarađivali da nisu ni pomisliti mogli da spavanje plate, nego su rodbinski spavali u nas, na podu iza sobnih vrata ili na mojemu otomanu. Tako sam tetku Maru vidio mnogo puta i mnogo puta slušao njezine priče, a onda se dio jedne od njih zauvijek u meni nastanio.

Priča se odnosila na Slavoniju, na gradić u kojemu su oni živjeli, također pokraj željezničke stanice; poslije sam tamo dolazio i naučio da je to bila Virovitica. Sve su Marine priče počinjale s gladi, jer oni koji su glad osjetili nikad je više ne zaboravljaju. I nikad više ne jedu, nego brzo, halapljivo i s obje ruke, i koliko god mogu i što im se god ponudi, jer taj strah da je sva priroda oko tebe, svi ljudi, sav svijetli dan, da je sve normalno a ti si gladan i nemaš što jesti i nemaš gdje naći nikakvu hranu, to se zaboraviti ne može.

– Rat već bio prošao, više se nismo bojali vojnika, ali glad je bila velika, pa smo mi po noći ulazili u mladu ‘šenicu, tuđu, krali da dicu prehranimo, moj Jozo deset godina, Gordana do njega, dvoje mlađih još mali, nemaš im što dat’, a i mi stariji gladni. Tjerali nas ljudi, neki i pucali, bilo je pušaka u nekih, to je bila vlast, a isto su imali svoja polja i svoju ‘šenicu.

– Mare, muči, odnijo ti đava glad i priče, bilo pa prošlo, muči – narogušio se iz kuta moj otac, ali Mare se njega nije bojala.

Opet o gladi i hrani, nikad kraja, toga sam se naslušao i od roditelja, a nije mi bilo drago slušati. Već sam bio razmažen zato što nikad nisam bio gladan i već sam bio ohol jer mi majka nikad nije rekla da nema kad sam rekao da sam gladan, nego je skakala za kruh, mazala ga deblje nego mi je bilo drago i mastila ga obilnije nego je bilo ukusno, a šećera posipala manje nego sam zamišljao da bih htio.

– Kad jednoga dana, moj Isukrste, diže se plač i kuknjava – prevrnu Mare na sasvim drukčiju priču – izašla ja na vrata, ‘ko plače, zašto plače, ne vidim nikoga, kad eto ti, baš meni trči i iza glasa plače moja susjeda Rezika, treća kuća od nas, znaš je ti Tonka – okrenu se mojoj materi.

Moja mama je poznavala susjedu o kojoj je Mare pričala i unaprijed je zasuzila na njezin spomen. Tada je i Mare zaplakala i, kao što se i sama izrazila – iza glasa. Ja sam se zaprepastio, a mama nije; stišavala je Maru oštrije i odlučnije nego što bi trebalo stišavati glasan plač žene koja se sjeća nečega što još nismo čuli pa ne možemo procijeniti treba li zbog toga ridati, a tuđa je stvar i od nje je prošlo dobrih deset godina.

– I što onda reče ta Rezika – prebaci mama Maru s plača na pričanje – što joj je bilo?

Mare obrisa suze i udahnu duboko da vrati govor, ali joj usta ostadoše kriva:

– Kaže Rezika meni „jadna ti sam majko moja, eno žene kažu da su ih doveli i pobili sve… žene traže svoje među mrtvima… ajde sa mnom, ne mogu ja sama, umrit ću do tamo, a umrit ću i ako muža nađem…“. Pa ja pošla s njom, nemam kud.

Kad mi tamo, nije bilo daleko, ledina odma’ iza zadnjih kuća, a čuo se plač iz daleka… Gledan ja, jadna ti sam, puna ledina mrtvih… i žene dolaze, privrću i’, gledaju je li ‘ko njihov. I nađe koja svoga muža, koja sina, koja divera, šuru, ćaću… pa onda u plač, u krivljavinu, bacaju se na nje, grle ih i podižu, sve krv po njima ostaje…

– A Rezika?

– Rezika ki pašče, samo ječi, ječi i odma’ na muža k’o da je znala di leži. Ja za njom, kad tamo je, privrni ga ona, pola glave fali i u krvi, al’ druga polovica je, to je on, Ivo, muž joj, vidim i ja odma’ da je on.

– Ubili ga, metkom u glavu – dahnu moja mama – kolike su tako i u nas…

I zašutješe i nastaviše samo plakati, ali tiho i bez jecanja.

– A tko je pobio te ljude? Toga Ivu? – lanuh ja obnevidio od straha, tuge i iznenađenja, a nisam prije pogledao prema ocu.

– Ne znan ja – odgovori mama malo prebrzo, a Mare je šutjela, još uvijek u svojemu vilinskom svijetu plačući s Rezikom.

Na to moj tata, uvijek meni nerazumljivo ljut, pristran i u krivu, skoči sa stolca, pljunu na majčin kuhinjski pod, posla Mari đavlu sve iz zaselka u koji se udala, uzviknu „doveli su ih kući da ih ubiju“ i ode posrćući niza naših sedamdeset drvenih stuba neznano kuda.

Kad se vratio Mare je već bila otišla, a ja ga se nisam usudio ništa pitati. Prošlo je oko pedeset godina dok sam shvatio što je tetka Mare toga dana ispričala i zašto se tata tako naglo naljutio, a nije objasnio zašto. Mare nije lagala, a ako u toj priči nije lagala, onda je moguće da nije lagala ni u onima o vukodlacima, noćnim pojavama mrtvih, zveketu lanaca, jaucima i crnim spodobama u kojima je ona prepoznavala pomrlu i pobijenu rodbinu i suseljane.