Anabel se pojavila dva-tri dana nakon otvorenja kafića, a mačak nešto kasnije. Je li Anabel trebala doći, pa je jedna od konobarica samo popunjavala mjesto ili je ta iznenada otišla, pa je ona uskočila umjesto nje, to nikada nije saznao. Mačka je našao na terasi gdje blaženo spava na jastuku stolice. Vjerojatno se prije toga danima izležavao među nogama stolova i stolica, ali nije ga zamijetio.
U kafić je dolazio i prije, dok je imao drugog vlasnika, drukčije se zvao i drugačije izgledao. Stanovao je u blizini, trebao je samo doći do pješačkoga, prijeći ga i onda napraviti još približno isto toliko koraka da bi stigao do terase ograđene žardinijerama.
Anabel, curu desetak godina mlađu od sebe, u početku je doživljavao kao dio osoblja, ali ubrzo je u mislima počeo citirati rečenicu iz onog romana: “Nije mi se svidjela na prvi pogled.”
Netko je za šankom rekao da ga svojim uskim strukom podsjeća na par kobasica i on se tada tome smijao. Da je radila u toj smjeni i čula to, vjerojatno bi se i sama nasmijala, pa odgovorila istom mjerom i nitko se ne bi osjećao povrijeđenim. Njena vedrina i lakoća misli natjerali su ga da je pažljivije pogleda. Ubrzo je postao uvjeren da su im to zajedničke osobine i da ih neumitno konvergiraju u par. Još kad je doznao da je prekinula s dečkom i da je slobodna ...
Njegovi su se dolasci u kafić počeli poklapati s njenim smjenama.
U to vrijeme je već bio prijatelj s mačkom. Kad ga je prvi put ugledao na jastuku stolice kako siše snove ispod repa, nasmiješio mu se kao bebi u kolijevci. Stol se nalazio do vrata i u tom se trenutku na njima stvorio gazda. Ugledavši prizor, htjedne otjerati mačka, ali on poviče: – Ne, ne, ne!
Mačak se, već probuđeni rasklupčan, složi u prvobitni položaj nepovjerljivo gledajući gazdu. A gledao ga je i on i gledali su ga s jednog od zauzetih stolova. Nema dvojbe da je gazdi kroz glavu proletjela misao o tome da neprijateljstvo prema životinja nije dobro za posao.
Samo se vratio u kafić, a on je sjeo na stolicu do mačka.
- Vidi ga! – pokazao ga je ponosno Anabel kada je izašla da ga usluži.
– Uživa!
Mačak je postao maskota kafića. Navečer je imao nekih svojih mačjih poslova, ali danju je uglavnom spavao na terasi i hranio se kroketima koje mu je osoblje kupovalo. Nerijetko su gosti uzimali stolice s drugih stolova samo da ga ne bi otjerali s one za svojim. Neki su ga od milja zvali ovako, drugi onako, ali nijedno se ime nije uhvatilo.
On je u večernjim smjenama sjedio za šankom, a u dnevnim bi, proljeće je sve više napredovalo, sjedao na terasu i to ako je ikako moguće za stol s mačkom. Pogladio bio ga po glavi, počešao iza uha, poškakljao po rebrima. Mačak je sve to trpio poput krpe. Kada bi Anabel izašla da ga posluži obično bi rekao nešto dojmljivo o njemu, a ona bi nadodala nešto svoje. Katkad bi joj se samo nasmiješio pozivajući je tako da uoči idilu koju njih dvojica čine, a ona bi mu osmjehom davala do znanja da je svjesna tog prizora.
Otkrio je da je mačak potpuno bijel i da su mu oči nebeski plave. Poslije će izguglati da su bijele mačke s plavim očima gluhe i nakon toga će mu biti jasnija strahota koja se dogodila.
Tog je dana u zgradi kojoj se nalazio kafić prišao slijepom ulicom s njene stražnje strane. Hodajući, ugleda svog bijelog prijatelja kako bešumno i bezbrižno prelazi cestu. I gazda je bio tu, upravo je dovršio istovar iz svog kombija u podrum zgrade gdje se nalazilo skladište kafića. Ali, njega nije primijetio dok nije upalio motor i pokrenuo vozilo.
Nije to učinio bogzna kako brzo, ali približio se mačku na pet-šest koraka. Mačak se trgnuo tek kad je opazio da nešto golemo ide na njega. Polegne, procijeni da ne može naprijed, pa u tren oka zamijeni mjesta glave i repa. Kako se okrenuo, tako je opet zastao jer kombi se cimnuo natrag kada ga je vozač opazio. Mačak ostane neodlučan: udariti u ovom novom smjeru ili se vratiti starome?
Kombi se cimnuo natrag, ali nije stao. Zvuk dizelskog motora bio se približio onom vrhuncu nakon kojega slijedi olakšanje prebacivanjem u višu brzinu, pa zašto onda odreći te ugode? Vozilo se cimne naprijed, ubrza još malo, odahne i onda poletno pojuri naprijed!
A mačak?
Ostao je iza vozila. U zraku. Okomito. Glavom u vis.
Opruživši se po tlu, istog se trena, kao da je od gume, odbije natrag u isti položaj. Samo ovaj put s mlazom krvi koji mu šikne iz usta! Poput fontane kakvu na karikaturama ispuštaju kitovi!
Ponovo padne na tlo, trzne se kao da će opet odskočiti, ali ne uspije. Ni u ona dva – tri pokušaja poslije. Ostane ležati iškašljavajući krv.
On je zurio zabezeknut, zgrožen i nemoćan. Kakvu li bi litaniju gazdi u tom trenutku bio izbrojao!
Tek što je došao na šank, onako izvan sebe, priopći Anabel što se dogodilo.
– Jadan mačak! – rekla je i okrenula se svom poslu.
Potreslo ga je drugi put u nekoliko minuta – zar je to sve suosjećanje prema plavookom anđelu kojega svi obožavaju?! Zar ni riječi ogorčenja na nitkova koji je suviše lijen da premjesti stopalo s jedna pedale na drugu?!
Dva-tri dana poslije oprostio joj je jer je ipak, metući terasu, rekla da joj nedostaje “naš mačak”.
Dolazeći u kafić poslije još nekoliko dana opazi da uz jednu od žardinijera čuči mačka. Bijela. I s tragom sasušene krvi na bradi. Mačak! Oči su mu sjajile bolesničkim sjajem; sunce mu je prijalo, liječilo ga je i snažilo.
Klekne do njega i oprezno ga pogladi po glavi. Mačak ga pogleda kao da mu želi reći da mu nije ništa. Oprezno ga obujmi rukama jer možda mu unutarnje povrede još nisu bile zacijelile i podigne u naručje. Nije se opirao, osjećao je da mu želi dobro.
Neka mu samo netko proba nešto reći!
Položio ga je na jastuk koji suncobran nije pokrivao. U sporim mačkovim pokretima nazirali su se bol i patnja, ali on se ipak kako – tako sklupča.
– Živ je! – reče onima koji sjedeći na terasi gledali što radi.
Želio je da iz kafića izađe Anabel ili da izađe gazda, ili, najbolje, da izađu oboje. Nisu, izašao je konobar, mršav momak visoke glave – mislio je gazda i na ženske posjetitelje. Momak se obraduje mačku i smjesta ode po malo mlijeka u zdjelici.
Sve je opet bilo kao nekada, ali nije dugo trajalo: jednoga su dana primijetili da mačka ponovno nema i s vremenom je postalo jasno da se više nikada neće vratiti. Anabel isto: nije se pojavljivala ni u jednoj smjeni, a za šankom je počela radila neka nova cura. Postojala je slabašna mogućnost da je mačak otišao živjeti negdje drugdje, kao što ona zasigurno jest, ali nitko u to nije vjerovao.
Poslije je zamrzio onu pjesmu, ali ostalo mu je sjećanje na ljubav.
Uvjerljivo najbolja priča do sada, a zašto -- mislim da nije potrebno posebno obrazloženje. Sve čestitke autoru!