Višćac moga djetinjstva

Vinogradi, smokve, igra djece i imotska sunčana jutra sunovraćaju me u pučinu moga djetinjstva.

Bilo je lijepo i uzbudljivo djetinjstvo u mom selu Grubine koje se nalazi sedam kilometara od Imotskog, u smjeru Bijakove. Rado se sjećam zanimljivih priča i neobičnih zgoda kao i svakodnevnih putovanja kroz Imotsko polje, preko Vrljike do Varuša. Imotski sagrađen kamenom na tvrdom kamenu. Tu je pobodena zemaljska os, kroz nju se lije svjetlost božanskog daha. Imotski kamen miriše gospinom travom, kaduljom, smiljem, vriskom i ružmarinom. Raskošno bogatstvo siromašnog djetinjstva stečeno u nezaboravljenom zavičaju. Da smo imali više, manje bi bilo krjeposti duha. U mome selu na oboru stari bi težak Jure Jakišin stalno pričao o Prvome svjetskom ratu i Galiciji, a njegova žena Čurćivuša bi ga upozoravala da je već ljudima dosadio jer svaki dan priča o toj Galiciji. Jure bi joj glasno odgovorio: »Nisi bila ni u Splitu, a kamoli da bi znala gdje je to Galicija. Nemaš ni jednog razreda škole, a dosadno ti je slušati priče o ratu i životu.« Onda bi govorio kako onaj pjesnik Tin Ujević, kad dođe u gostionicu na Kažiput kod Šomana, svaki put uz vino traži da mu priča o špitalu i Galiciji i njegovu doktoru Kandijašu koji mu je u ratu život spasio. »On voli priče o Galiciji i posebno mu je bilo drago kao učenom čovjeku kad sam mu rekao da nije važno tko je u pravu, nego je važno tko je dobio rat«, govorio je Jure.

Tu je znao navratiti i doktor Ivan Ujević koji ga je, dok je pio s Tinom, pitao: »Koliko, Jure, na dan piješ vina?« Rekao mu je istinu. »Moj dokture, žega pa moraš piti, najmanje 12 litara.« A doktur će mu: »Jure, moraš smanjiti, makar na pola«, a stari Jure odgovori: »Dokture, ispod deset ne može.«

Tu u mom selu, na Kažiputu, stoji tabla Zagvozd 12 km. To je put u smjeru Biokova i svetoga Jure.

Mater me je, ono, dok još nisam pošao u školu, poslala po Ćaću u gostionicu. Ćaća je gledao kako kartaju za novce i meni kupio koktu. Tada sam vidio jednog Zagvožđaka, zvali su ga Bijakovac, koji je na moje oči izgubio novac od kobile prodane na pazaru u Imotskome. Novac je vadio iz kožne kese obješene oko vrata. Bilo mi je žao čovjeka, a on je gubio i ostajao miran kao da se ništa nije dogodilo. Čudio sam se i pitao: Bože, kako čovjek može ostati hladan, a izgubiti imanje?

Nisam ni slutio da će jedan drugi Zagvožđak Vedran Mlikota opčiniti cijelu Hrvatsku čarolijom svoga duha i tu napraviti kazalište u kamenu, u zagvoškome kamenu. Sada znadem što zapravo ima u Zagvozdu, ali ne samo ja, sada znade cijela Hrvatska da u Zagvozdu umjesto suve trišnje stoji kazalište. Čudo! Došli su tu Shakespeare, Boccaccio, Eliot, Molière, Krleža, među ostalima i Slavonac Đuka Begović. I tu, u Podbiokovlju umiru note veselih svirača, duboki glas ostrašćenog glumca para podbiokovsku tišinu, noć i miris rakije, janjetina, pršut, bukare, vino i radost pod osamljenim dubovima u jedinstvenom Zagvozdu. To je postkazališna ugoda. To je veličanstveno.

Zagvozd, to je dolina kamena u kojoj čovjek ne može preživjeti bez Boga, a kad zvizdan zapeče u tjeme težaka, on podigne glavu prema modrom nebu na kojem se oslikava oštri kamen, te između čežnje i nemoći, krikom uz molitvu kadšto izusti poneku psovku ili stih. To je teatar u kojem se događa dramski dijalog težaka s Bogom. Drama kamena, iskušenje i ljepota nadanja. Sve to podsjeća na stih velikog Tina koji je u dvije riječi napipao dramu života: dušin šipak. Tu je, u Šomanovu gostionicu, često dolazio Talijan Giovanni i donosio slane srdele. Giovanni bi kamenim puteljcima ograđenim suhozidom obraslim u mahovini, krijući se od pogleda zločestih ljudi, na leđima nosio kašetu s ribom kako bi je prodao tamo do Matkovića kuća ili Šumeta. Prvi sam ga put vidio na raskršću kod Jelinih bajama kada je svoju kašetu punu ribe odložio na suhozid kako bi se na trenutak odmorio. Tamo su me za ruku dovela moja braća Nediljko i Joko i moj rođak Marijan, koji su glasno pitali: »Giovanni, kad će kiša?«

Tada sam prvi put čuo za ime Giovanni i vidio čovjeka niska rastom, debeljuškasta, u hlačama s tirekima, živahnog pogleda i nemirnih pokreta. Giovanni je odgovorio: »Kisaaaa, kisaaaa, kisa će padati sutra popodne, predvečer. Ali ne samo kisa, recite Ćaći i Materi: padat će i krupa, mogla bi nam obiti vinograde.« Bio sam mali i nisam znao zašto Giovannija pitaju kad će kiša, niti sam razumio kako Giovanni znade da će padati kiša. Mislio sam, možda je Giovanni višćac. Kad smo došli kući, kazao sam Materi i Ćaći da je Giovanni poručio kako će sutra popodne padati kiša i krupa nam može obiti vinograde. Mater kaže: »Nemojte slušati Giovannijeve manitošćine, Bog će znati kad će kiša.« Nestrpljivo sam čekao sutra popodne. Kad ono u predvečerje − vitar, nebo se zamračilo, kiša, šijun i onda krupa kao orah. Grmi i sijeva sa svih strana. Giovanni je uistinu višćac! Matere skidaju sa zidova i pale grančice blagoslovljene masline, ćaće uzimaju ožege i tuku svak po svojem saču, selo moli Boga da nam krupa ne obije vinograde. Čuju se crkvena zvona. Giovanni je višćac.

Kad bi god bila krupa ili šijun, sjetio bi se priče o Giovanniju. To je neobična priča. Naime, moj susjed Marko Perkušić početkom dvadesetih godina 20. stoljeća radio je u Belgiji i godinama stanovao kod svoje prijateljice Luige i njezina muža Giovannija, koji su bili vlasnici konačišta za radnike u željezari. Sredinom tridesetih Marko se odluči vratiti u Hrvatsku, u svoje selo. Bio je to kršan, naočit i nježan muškarac, pa se Luiga nikako nije mogla od njega rastati. Iako su Luiga i Giovanni bili Talijani na radu u Belgiji, nisu se vratili svojoj kući u Italiji, nego ih je ljubav zagrlila s Markom pa su se doselili u Markovu kuću u selo Grubine. Luiga i Giovanni otvorili su dućan i gostionicu u selu. I danas tu kuću zovu tamo, kod Talijanca. Dok su oni kao Talijani i vješti trgovci donosili novi duh u kulturi trgovanja, Marko se oženio i dobio djecu. U kući je uvijek bio mir, pun sklada i ljubavi. Ondje nije bilo ljubomore. Dok bi Markova žena rađajući djecu u polju čuvala krave, Giovanni trgovao od Imotskog do Splita, Luiga i Marko skladno su radili u gostionici. Ali za mene je Giovanni zauvijek ostao samo višćac. Prolaze godine i modra imotska jutra, odlazim na studij u Zagreb, Studentski dom Nova Sava. Kasnije mi se posrećilo da kao član domskog savjeta s prijateljima nemirne i hrabre generacije koja je ‘71. upisivala upitnik u led sudjelujem u promjeni imena Studentskog doma Nova Sava u dično ime hrvatskog velikana Stjepana Radića. Paviljon 2, soba 143, na stolu puno knjiga, radio, reklame Mixal, Prodixan, jedno jaje organizmu snagu daje, pa Milan Sijerković: »Danas će u Zagrebu padati kiša, bit će gusti, crni oblaci, padat će led.«

Mrači se uz stolnu lampu i puno knjiga, razbucan krevet, na stolu Aristotel, parket bi trebalo žicati, vidim na prozoru polish, kiša. Kroz prozor gledam: pada kiša − šijun, onda na asfalt pada led kao orah, težak, i odskače kao ping-pong loptica. Led se igra kao da pleše. Sve je sličilo onom šijunu i krupi iz moga djetinjstva kad sam upoznao Giovannija.

Slika se ponovila i kao da mi je Bog šapnuo: Giovanni nije bio višćac, jedini je u selu imao radio i slušao vremensku prognozu, slušao je kao i ja Milana Sijerkovića.

O autoru