Danas je lijep dan“, rekao je vozač taksija i krenuo prema gradu. Boris je naručio prijevoz od zračne luke do Botaničkog vrta, a u pet popodne hvata „Podravku“, vlak za Osijek. U hodu je majci poslao poruku: „Dolazim!“ U tom trenutku osjetio je u grudima bolnu nelagodu, grižnju savjesti. Počeo je nervozno tipkati po mobitelu: “Hej, mama, kupio sam kartu za vlak, dolazim. Napravi večeru! Vidimo se.“
Prve trenutke nakon najvećeg događaja u svom životu odlučio je provesti s ocem, a ne s majkom. „Zašto sam takav prema njoj? Diplomirao sam u petak i, umjesto da odem kući, u svoj rodni grad, ja sam otputovao u Moskvu!“
Boris je uspio naći prazan kupe u vlaku. Putem je razmišljao na koji će način majci reći istinu, gdje je bio i što je radio za vikend. „Pokušat ću birati riječi, govoriti oprezno i polako, da je ne povrijedim. Oprosti mi, znam da nije dobro lagati. Diplomirao sam u petak, a subotu i nedjelju proveo sam s Perom u Moskvi. Otac mi je obećao da će me nagraditi avionskom kartom Zagreb – Moskva – Zagreb, čestitao mi je čvrstim zagrljajem i rekao: „Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, a koliko se sjećam, već si kao dijete pokazivao sklonost prema naprednim tehnološkim projektima. Bravo, sine!“
Vlak se zaustavio. Boris je pogledao kroz prozor. Virovitica.
Majka Biba priprema večeru, domaće lazanje koje Boris obožava. Jutros je uranila, posjetila je frizera, kupila namirnice, zalila cvijeće i usput ubrala nekoliko crvenih ruža. Na latici jedne ruže spava noćni leptir. Biba ga je pustila neka spava. Ruže će joj danas uljepšati dan, njezin pedeset i peti rođendan. Suprug Pero javio je da neće doći. Svaki put kaže da ima puno posla. „Samo ti radi, ja ću se pobrinuti za Borisa“, rekla bi mu Biba. U hodniku prema kuhinji Biba se zaustavila ispred ogledala na zidu: „Hej, vidi frizure, kao u Audrey Hepburn, moje omiljene glumice! Ali to nije sve, večeras ću odjenuti ljubičastu haljinu u kojoj sam plesala na svojoj maturalnoj zabavi prije trideset godina. O, Bože, kamo je proletjelo to vrijeme? Moj Pero govori da se žena ne smije zapustiti bez obzira na godine. Žena treba paziti na prehranu, mora vježbati, raditi u vrtu, družiti se... Ja slušam svog Peru, ne jedem ugljikohidrate, plešem u folklornom društvu i uživam u svom vrtu gledajući ruže kako rastu. Zbog njega sam zavoljela i mačke! Jutros me je probudila jedna crna njuškajući mi lice i donijela mi sreću. Dolazi Boris!“ Biba je isključila pećnicu i bacila pogled na princes-krafne: „Super su mi ispale! Danas mi nekako sve ide od ruke, iako mi se crna mačka neprestano mota oko nogu...“
Sve je spremno. Stol za dvoje, svečani stolnjak, ruže u vazi i velika obiteljska fotografija s pozlaćenim okvirom. Biba je pogledala na sat. Vlak bi mogao biti u Virovitici. Imala je dovoljno vremena isprobati govor koji je već pripremila u svojoj glavi. Zasukala je rukave, hodala oko stola i naglas izgovarala tekst, poput glumice koja uvježbava ulogu za najnoviju predstavu: „Sine, ti si odrastao čovjek i moraš znati istinu o svojoj obitelji. Ja ne mogu više, ne mogu podnositi laž. Jesam li negdje pogriješila? Tvoj je otac uvijek na nekom službenom putu, dođe i ode. Tako se ponaša već godinama. Naš se brak održava iz navike, kao list na vodi. Žao mi je, od obećane ljubavi ostao je samo list požutjelog papira. Sine moj, ti si meni najvažniji. Uvijek sam te štitila od svih obiteljskih problema. I otac te voli, ja to znam, ali život nas mijenja. Jednoga dana sve ćeš bolje shvatiti, kad i sam postaneš roditelj...“
Biba se trgnula. Uzima ključeve i izlazi. Dolazi vlak.
***
„Kod kuće je najljepše“, rekao je Boris uživajući u svakom zalogaju princes-krafne. Odlučio je izbjegavati razgovor s majkom o ocu. „Ne želim joj pokvariti rođendan pričom kako je Pero vara. Mogla bi umrijeti od žalosti! Biba nikako ne smije saznati da Pero vodi dvostruki život, jedan u Osijeku, a drugi u Moskvi.“ Boris mudro šuti i bori se s istinom još od osnovne škole. Pero je bogat i kupuje mu skupe stvari, ali njegov bi sin više volio da otac živi s njim u Osijeku, da ima pravu obitelj. Kad su ga pitali koga više voli, mamu ili tatu, Boris je rekao istinu: „Najviše volim mamu, zatim tatu, a volim i mlađeg brata i drugu mamu koji žive s tatom u Moskvi. Uvijek mi bude lijepo s njima za vrijeme zimskih praznika.“
Nakon večere Biba je sjela pokraj Borisa. Oboje su se zagledali u fotografiju na stolu. Pero i Biba zagrljeni, a njihov petogodišnji sin sjedi na ljuljački.
Boris je primijetio nostalgiju u majčinom pogledu, naglo je ustao i presjekao tišinu: „A da uključim gramofon?“ „Ideja je odlična. Molim te, stavi onu moju „Kafu mi, draga, ispeci“! „Koja ti je to pjesma?!“ „Stara, narodna. Podsjeća me na mladića koji me je volio i ostavio prije trideset godina.“
„Nisi mi nikad pričala o prvoj ljubavi, a ne znam ni kako si upoznala Peru. Hajde, pričaj!“
Biba je malo oklijevala, a onda je popustila nagovaranju. „Nekad davno oboje smo bili mladi i zaljubljeni jedno u drugo. Sjedili smo u istoj klupi na predavanjima, šetali se pokraj rijeke, išli u kino... Sjećam se dodira naših ruku i prvog poljupca u zadnjem redu „Kinoteke“. Naša ljubavna priča trajala je kratko. Pojavile su se barikade, tenkovi, padale su granate. Svi su primijetili da je Savo prestao dolaziti na predavanja. Nestao je iz grada, bez pozdrava i bez poruke da ga čekam. Kako je vrijeme prolazilo, strahovala sam da je poginuo na nekom ratištu, možda je zarobljen ili ranjen. Još i danas čuvam njegovu razglednicu koju mi je poslao iz prijeratnog Sarajeva. Čuvam i stihove pjesme koju smo oboje voljeli, „Kafu mi, draga, ispeci“. Nakon rata, kad su se svi polako vraćali mirnodopskim temama, i ja sam se vratila u rodni grad s diplomom u ruci. Srce mi je htjelo iskočiti kad sam ponovo čula njegovo ime. Hvala Bogu, živ je, pomislila sam, ali ja sada volim Peru! Neki zajednički prijatelji vidjeli su ga u Beogradu. Kažu da je pitao za mene. Oni su ga samo potapšali po ramenu i rekli: „E, moj Savo, sada je kasno. Biba je prestala misliti na tebe i udala se za Peru, inženjera, čovjeka iz susjedstva.“
Biba je Borisu obećala ispričati i drugu priču, „Kako je Biba upoznala Peru?“
Pričala je sve tiše i tiše: „Bila je to ljubav na prvi pogled, a od toga dana sreća je zavladala svijetom...“ Biba je primijetila da Boris spava pa je priču skratila i završila riječima: „Doći će dan kada će Biba i Pero živjeti zajedno, u ljubavi i miru, sve dok ih smrt ne rastavi.“ Ugasila je svjetiljku i spustila glavu na jastuk. Mali noćni leptir poletio je iz vaze s cvijećem. Nije odletio daleko. Sletio je tiho na Bibin jastuk, zavukao se u njezino uho te joj šapnuo: „Ne boj se, ja sam glasnik tvoje nade, a nada nikad ne umire.“
Da je ime Večernjakove nagrade Kratka priča „Ane Žube“ onda bi ovaj uradak imao nekog smisla. Kako se, pak, radi o nagradi pod imenom Ranka Marinkovića stvari su dijametralno suprotne. Na skoro svim vratima u čekaonicama domova zdravlja širom Lijepe naše piše preporuka: „Ne kucajte“. Ja se, kao sve češći korisnik tih ustanova, držim tog pravila pa često čekam i više od sat vremena da se netko smiluje i izađe iako sam u čekaonici sam. Stoga, preporuka je autorici ovog štiva, poštovanoj liječnici: „Pišite, ali ne šaljite“. (Barem ne za Večernji.)