Više predstava i publike u prosječnoj kazališnoj godini

Sudeći prema statistici, hrvatskom teatru ide sasvim dobro. Broj predstava u sezoni 2009./2010. znatno je povećan, a u kazališta je ušlo 100.000 ljudi više u odnosu na prethodnu sezonu. Ipak je ugledna umjetnička tvorevina BADco. 11. prosinca morala otkazati predstavu “Solo Me” u zagrebačkom Jedinstvu kojom je htjela proslaviti deseti rođendan jer nije bilo grijanja!?

Ljutnja neovisne scene

U državnim i gradskim kazalištima grijanja i tople vode još ima, ali ljutnja neovisne scene sve je veća. Em dobivaju mrvice za program, em nemaju gdje igrati predstave, pa pobune plesača, alternativaca i samostalnih umjetnika bez uloga u posustalim sapunicama nisu isključene. Prošla godina bila je i godina jubileja. Montažstroj je proslavio dvadeseti, a Ulysses deseti rođendan. HNK u Zagrebu ušao je u 150. sezonu, a statistika tvrdi da imamo i veći broj registriranih privatnih kazališta koja se žele organizirati i potom ujedinjeni i jači prodavati predstave diljem Hrvatske.

I kanonizirana nagrada hrvatskog glumišta označila je decentralizaciju hrvatskog teatra. Više nego ikada prije nagrade su išle izvan Zagreba, pa bilo to čakovečkim Pinklecima, šibenskom i vinkovačkom kazalištu, osječkom HNK, Ulyssesu... Pravo je čudo da za glumačku nagradu nije niti nominiran veličanstveni Gavellin Ozren Grabarić koji je ulogom Peer Gynta postao mjera kvalitetne klasične glume u hrvatskim razmjerima. Valja tome pridodati i njegova Tartuffea, kojim je Gavella otvorila sezonu. Zagrebačko kazalište mladih imalo je premijeru “Garaže” Zdenka Mesarića u Buljanovoj režiji u La MaMi u New Yorku i još se snažnije otvorilo aktualnim temama, pa i onom nasilja među mladima. I Frljić je s riječkim “Turbo folkom” gostovao na bečkome proljetnom festivalu. Kazalište je u Muzeju suvremene umjetnosti dobilo i novi prostor, dvoranu Gorgonu efektnog imena.

Dramski izvozni pisci

U inozemstvu su često gostovale neovisne skupine, ali je činjenica da naši kazališni redatelji relativno slabo kotiraju u europskom kazališnom prostoru, naravno, izuzmemo li Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju... zemlje iz trenutačno politički oportune jugosfere. No, na pravom izvoznom terenu daleko bolje prolaze dramski pisci, poput Slobodana Šnajdera, Ivane Sajkom, Tene Štivičić, Mire Gavrana, Ivora Martinića...

Mnoštvo napisa u odlazećoj je godini izazvao izbor intendanta u Splitu te smjena Senke Bulić u Velikoj Gorici. Pisalo se o tome više nego o predstavama i glumcima, režiserima i scenografijama, kostimima i dramskom tekstu. Kao da politika i ranije na čela kazališta nije postavljala mahom sebi odane umjetnike od kojih će neki na direktorskom položaju dočekati i mirovinu. A hrvatskom teatru treba ozbiljni propuh.