Tri sata predavanja i razgovora u dva dana gostovanja Vittorija Storara u kinu Europa i na akademijskoj sceni F22 zagrebačke Akademije dramske umjetnosti bila su malo stotinama zainteresiranih za druženje s trostrukim dobitnikom Oscara i jednim od najvećih snimatelja svih vremena.
Za sve je kriv Charlie Chaplin
Naime, u organizaciji Talijanskoga instituta za kulturu snimatelj “Apokalipse danas”, “Posljednjega kineskoga cara”, “Crvenih”, “Posljednjega tanga u Parizu” i drugih filmskih klasika održao je čak dva predavanja o svojoj snimateljskoj filozofiji, dramaturgiji boja, ali i o suradnji s redateljima poput Bernarda Bertoluccija, Francisa Forda Coppole, Woodyja Allena i drugih. Za sve je kriv, započeo je Storaro svoju priču prije projekcije filma “Konformist”, Charlie Chaplin i film “City Lights” u koji se odmah zaljubio. Završio je Centro Sperimentale di Cinematografia kao jedan od njihovih najmlađih studenata u povijesti, a svoj prvi film “Giovinezza, giovinezza” snimio je 1968. godine. To je pak, otkrio je, jedini crno-bijeli film koji je ikad snimio.
– Mislilo se prije da boja nije prihvatljiva za dramatične i teške priče. Međutim, jednostavno nisam razmišljao u crno-bijeloj tehnici. Sve što sam htio reći bilo je u bojama i simbolika boja u mom je radu itekako važna – rekao je Storaro. Za poetiku njegova danas prepoznatljiva izričaja značajni su, istaknuo je, barokni slikar Caravaggio zahvaljujući kojem je otkrio simboliku i važnost svjetlosti u slikama, Michelangelo čija su ga djela naučila savršenim proporcijama, ali i hrvatski naivci.
Želi film o Generaliću
– Moji prvi učitelji bili su Franjo Filipović, Ivan Generalić, Mijo Kovačić i Ivan Lacković koji su mi otkrili kako izgleda slika stvorena isključivo zahvaljujući emocijama. Oni su crtali po staklu i tako su boje ostale čiste i snažne. Oni su me natjerali da istražujem svijet i zapravo, što sam kod njihovih radova vidio, pokušao sam prenijeti na svoje radove – rekao je Storaro.
Tijekom svog posjeta Zagrebu nije odolio njihovim radovima te ih je ponovno išao razgledati u Hrvatski muzej naivne umjetnosti rekavši posjetiteljima kako su sretni što im se takvo što nalazi u vlastitom gradu. Svoju oduševljenost naivcima pokazao je i otvorenošću prema mogućoj suradnji s domaćim filmašima. Na pitanje bi li volio snimati film o Ivanu Generaliću kada bi ga pozvao netko od hrvatskih redatelja kratko je rekao: “Call me back.”