U posljednje vrijeme mentalno zdravlje sve je važnija tema u našem javnom prostoru, a pogotovo na platformama poput TikToka i Instagrama, na kojem mlađe generacije vješto demistificiraju teme poput depresije, anksioznosti, ADHD-a, pa i ozbiljnijih stanja poput poremećaja ličnosti, emotivnog nasilja i posljedično narušenih partnerskih odnosa.
U pomalo konzervativnom hrvatskom društvu sve su to, nažalost, i dalje tabu teme, ali srećom sve prisutnije u našoj književnosti, likovnoj umjetnosti, kazalištu i filmu. Nedavno smo tako dobili izvrsnu autofikciju “ja se zovem lidija deduš”, u kojoj se istoimena autorica dotiče borbe s nedostatkom ljubavi, viškom kilograma i depresijom, kao i ispovjednu “Depru” Aleksandra Stankovića, koja je zbog poznatog autora i neočekivanog razotkrivanja zainteresirala najširu čitateljsku publiku.
Prošlu godinu obilježio je i film “Sigurno mjesto”, u kojem se Juraj Lerotić kao scenarist, redatelj i glavni glumac razračunava sa smrću svojeg brata i nemogućnošću našeg razorenog zdravstvenog sustava da mentalno bolesne pacijente zaštiti od njih samih. Razorna drama čiji je kraj otpočetka jasan, a samim time ga je teže i probaviti, s pravom je osvojila brojne nagrade te pokazala moć umjetnosti u razlaganju teških tema.
Veliku i prijeko potrebnu pažnju privukao je i fotografski projekt “Odlučna” Nine Đurđević, umjetnice kojoj su se ubili brat i otac, a ona je to iskustvo pretvorila u izložbu portreta ljudi koji su pokušali suicid i preživjeli. Svaka od fotografija snimljena je na mjestu gdje se neuspjeli pokušaj dogodio, a pratili su ih tekstovi autorice koja se nada da će njezin rad bar nekome pomoći da krene drugim smjerom.
Kako od umjetničkog djela napraviti korak dalje, pokazao nam je pak dokumentarist Đuro Gavran, čiji je film “Jedna od nas” postao svojevrsna kolektivna terapija razredne zajednice koja je sa zakašnjenjem otkrila da je jedna od njihovih kolegica bila žrtva obiteljskog zlostavljanja, a pratila ga je i online kampanja koja se bavi osvještavanjem problema seksualnog nasilja nad djecom i mladima. Fenomenalnu online kampanju BoliMe o mentalnom zdravlju mladih u suradnji s umjetnicima i psiholozima pokrenuo je svojedobno i glumac Adrian Pezdirc, a u svojem podcastu “Ja jesam” o mentalnom zdravlju odnedavno govori i glumac Marko Cindrić.
U tom moru hrabrih lica jedna je žena bila relativno pionirski glas koji je ogoljavanjem svoje intime komunicirao s našom generacijom. To je Vladimira Spindler, talentirana fotografkinja i redateljica čiji će srednjometražni film “Mama, zašto plačeš...” u četvrtak 25. siječnja biti prikazan na Trećem programu HTV-a.
Nastao u sklopu društveno važne Restartove škole dokumentarnog filma 2016./2017. godine, njezin poetični dvadesetminutni doks govori o depresiji kroz razgovore samohrane majke s djecom, tinejdžerima koji uz vlastite unutarnje turbulencije proživljavaju i majčine emotivne padove. “Mama, zašto plačeš...” možda nije prvi naš film koji se bavi depresijom, ali poseban je po razini uvida koju nam autorica daje, kao i činjenici da mentalno zdravlje prikazuje kao problem čitave obitelji.
U kontekstu izazovnih pandemijsko-ratnih godina i neizvjesne budućnosti zapadnoga društva, depresija i anksioznost teme su o kojima moramo znati otvoreno razgovarati, kako u javnosti tako i u okvirima obiteljskog doma, a naši umjetnici u tome su svjetlo koje pokazuje smjer.