Jedan od nesumnjivo najvećih živućih filmskih redatelja, neurotični Newyorčanin Woody Allen, krajem prošle godine predstavio je svoj pedeseti film – romantični triler "Udar sreće" koji ovoga tjedna dolazi u hrvatska kina. Radnjom smješten u Parizu, ovo je prvi Allenov film u potpunosti snimljen na francuskom jeziku, a sudeći prema nekim njegovim izjavama, mogao bi biti i zadnji koji će režirati.
Pozivnica na zagrebačku premijeru "Udara sreće" zato me zaintrigirala, a odbijenica koju sam dobila kada sam prijateljicu pozvala da mi se pridruži podsjetila me i na to da Allena pod kraj karijere mnogi bojkotiraju. Preskakanje njegovih filmova moglo bi biti razumljiva reakcija na maniru u koju je ovaj plodni autor upao, zbog čega su njegovi radovi zadnjih godina jedan veliki déjà vu, ali za odricanje od Allenova stvaralaštva nažalost postoje i mnogo mračniji razlozi.
Naime, čovjek koji je jedan od rijetkih istinski originalnih, a istovremeno i uspješnih totalnih autora u svijetu filma (svoje filmove piše, režira i u njima često glumi) desetljećima je bio sinonim za uvrnuti intelektualni humor i ikonoklazam, ali zadnjih se godina njegovo ime sve češće koristi i kao ilustracija ljigavca, zlostavljača i čovjeka vrijednog prijezira.
Razlog tome njegovo je navodno seksualno zlostavljanje sedmogodišnje Dylan, usvojene kćeri koju je imao s Mijom Farrow. Početkom devedesetih sud za to nije pronašao dokaze, ali sumnja javnosti je ostala, pogotovo zbog inzistiranja Farrow na prokazivanju bivšeg muža kao pedofila. Njegovu ozbiljno narušenom imidžu nije pomogla ni vrlo dokaziva afera s njezinom starijom usvojenom kćeri Soon-Yi Previn, s kojom je Allen do danas u braku.
Razvod Farrow – Allen i skandal oko njegova braka s tada 21-godišnjom pastorkom bio je jedan od glavnih celebrity tračeva 1990-ih, no Allenova karijera bez obzira na to se nastavila. Štoviše, u godinama koje su slijedile bila je stvar prestiža igrati u njegovim filmovima pa su se usprkos skandalu pred njegovim kamerama nizali Antonio Banderas, Julia Roberts, Tobey Maguire, Mira Sorvino, John Cusack, Goldie Hawn, Helen Hunt, Javier Bardem, Scarlett Johansson, Anthony Hopkins, Naomi Watts, Cate Blanchett, Alec Baldwin, Peter Sarsgaard, Owen Wilson, Penélope Cruz, Jesse Eisenberg, Drew Barrymore, Edward Norton...
Tu i tamo netko bi se zapitao slavimo li zapravo pedofila, no vrlo bi mu se brzo našlo opravdanje, često uz popularnu usporedbu s mnogo gorim slučajem Romana Polanskog, redatelja optuženog za drogiranje i silovanje trinaestogodišnjakinje koji boravkom u Francuskoj već gotovo pola stoljeća izmiče američkom pravosuđu. I nesmetano snima filmove, također pune ozbiljnih hollywoodskih zvijezda kao što su Harrison Ford, Hugh Grant, Kristin Scott Thomas, Ben Kingsley, Sigourney Weaver, Johnny Depp, Adrien Brody, Ewan McGregor, Pierce Brosnan, Kate Winslet, Jodie Foster, Christoph Waltz...
Stvari se mijenjaju tek 2017. godine, kada žrtve producenta Harveya Weinsteina pokreću #MeToo, pokret koji je rezultirao velikom hollywoodskom čistkom u kojoj su iz Američke akademije filmske umjetnosti izletjeli seksualni prijestupnici poput Billa Cosbyja i već spomenutog Polanskog. Uslijedila je opća moralna revizija poznatih likova iza poznatih djela, u sklopu koje se i Woody Allen ponovno našao na listi prezrenih. Igrati u njegovim filmovima više nije karijerno, nego političko pitanje. Trebam li se osjećati krivom ako odem u kino pogledati njegov možda zadnji film?
"Vlado Sovuljaga" piše: "Ja ne mogu zanemariti presudu američkog suda za silovanje djevojčice od 13 godina. Tvoj komenar govori o tebi." -- Silovanje? Što je "djevojčica" radila na partiju, gdje joj je bila mamica? I nije li ta "djevojčica" poslije govorila nešto sasvim drugo? -- Kada se gleda neki film, ne razmišlja se o tome je li režiser ili možda držač mikrofona ili možda kaskader, pod nekakvim kaznenim progonom. To možemo znati, imati na umu, ali film je film. -- Na primjer: ignoriraju li oni koji ne vole homiće umjetnička djela koja su načinili istoljupci: književnici, kipari, slikari, glumci, režiseri... -- Također, znamo kakav je bio Dostoevskij, pa jesu li oni kojima se (s pravom) ne dopadaju njegovi stavovi, izbjegli sva njegova djela? -- Znamo kamo je skrenuo Solženicyn; zar ćemo zbog toga ignorirati njegova knjževna djela, zar ćemo zbog toga ignorirati njegovu dokumentarnu prozu "Arhipelag Gulag"? -- Za pjesnikinju Sappho jedni su pisali da je bila ženoljubica, drugi da to nije bila; i kako da se ova ili ona publika postavi prema tomu, zar njezine pjesme (imamo ih u hrvatskomu prijevodu) zbog toga ne bi vrijedile?