Orfej i Euridika bili su smrtno zaljubljeni, toliko su se voljeli da je nakon njezine smrti Orfej odlučio vratiti je iz svijeta mrtvih. Dobio je samo jedan uvjet – ne smije pogledati Euridiku dok ne dođu među žive. U povodu premijere opere “Orfej i Euridika”, koja će se u petak, 23. travnja, održati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, razgovarali smo s Euridikom, odnosno prvakinjom Opere Valentinom Fijačko Kobić. Uz nju u operi Christopha Willibalda Glucka, a kojom će ravnati maestro Aleksandar Kalajdžić, dok režiju potpisuje Anica Tomić, sve uloge izvode žene. Orfeja pjeva Dubravka Šeparović Mušović, a Amora Ivana Lazar. Bit će to slavlje ženske energije, od redateljice do naše tri operne dive. Valentina Fijačko Kobić otkriva nam zašto nikada ne bi htjela utjeloviti Orfeja, ali i zašto je hrvatska publika najbolja na svijetu.
Uvijek se govori o Orfeju i tome tko će predočiti ovu ulogu, a što je s Euridikom? Je li njezina rola manje zahtjevna ili manje privlačna?
Uloga Euridike ne postoji bez Orfeja, a ni Orfej bez Euridike. U ovoj Gluckovoj verziji Euridika se pojavljuje u trećem činu gdje ima važnu ulogu, a tada ponovno umire jer ipak nagovori Orfeja da se okrene i pogleda je.
Vidite li se jednog dana u ulozi Orfeja?
Nikako. To je mezzosopranska uloga, a ja se ipak nadam i dalje ostati sopran.
Koncerata je bilo, predstava također, ali “Orfej i Euridika” prva je premijera opere u HNK nakon pet mjeseci, veselite li se napokon opernoj ulozi?
Jako volim ovaj svoj “poziv” koji je i moj posao i naravno da se veselim. Rijetki pjevači u ovoj situaciji imaju priliku uživati u premijeri neke opere.
I dalje su na snazi epidemiološke mjere, kako su se odrazile na pripremu?
Ova opera je skladana tako da je idealna za ovakvu situaciju. U zagrebačkoj verziji smo tri solistice, osam članova opernog zbora i orkestar koji osim na koncertu rijetko bude na pozornici. Drago mi je da nam s dirigentom Kalajdžićem čuvaju leđa. Sigurna sam da će doživljaj biti potpun, i vizualni i auditivni.
Kako ste održavali ‘kondiciju’ glasnica u lockdownu, jednom ste priznali da kod kuće ne vježbate glas zbog svoga sina, je li vam barem u karanteni izašao u susret pa pustio mamu da pjeva?
Moj sin Noa je malo odrastao i nema više ništa protiv vježbanja, ali ja i dalje to najradije radim u HNK. Sve vrijeme ponavljala sam sav repertoar koji je išao i koji nije išao, i zaista mogu reći da mi je sada još draže što je bilo tako jer sam ostala u kondiciji.
Zadnjih nekoliko mjeseci jako je aktualna tema ženske emancipacije i seksualnog zlostavljanja. Ova opera sva odiše ženskom energijom, sve uloge pjevaju žene, a žena je i režira. Krije li se u tome neka simbolika?
Krije li se?! Ne znam, iskreno. Naime, Orfej je ipak muško iako ga igra Dubravka Šeparović Mušović. Gluck je to, ja mislim, ipak zamislio kao mušku rolu, nekad su to najčešće pjevali kontratenori. Danas, osim kontratenora, često mezzosoprani, ali i baritoni. Ali moram priznati da uživam u toj ženskoj energiji na sceni.
Glavni motivi su ljubav i gubitak, ali i to koliko je netko spreman žrtvovati se za ljubav. Kakvo je vaše iskustvo, u višegodišnjem ste braku, treba li se žrtvovati za ljubav?
Nema ljubavi bez žrtve. U stvarnosti je puno žrtvovanja zbog života, posla... Moj suprug Amel puno se žrtvuje zbog mene i mojeg posla, to je sigurno. Orfej žrtvuje sebe i odlazi u nepoznato da bi vratio svoju ljubav iz ralja smrti. Pokušavam to zamisliti. Naravno da on misli da se vrijedi žrtvovati. Ljubav na kraju pobijedi, znači da se isplatilo podnijeti žrtvu.
Kad smo kod ljubavi, nakon studiranja u Zagrebu otišli ste na usavršavanje u Beč. Ipak, vratili ste se u Hrvatsku – zbog ljubavi prema domovini ili je u pitanju neki drugi razlog?
U to vrijeme bila sam stipendistica CEE Musiktheatera iz Beča. Jako sam puno naučila i to ostaje za cijeli život. Sve vrijeme provedeno u Beču bilo je jedno predivno razdoblje. Ja sebe nisam vidjela da život provedem na putovanjima, divim se svima koji to mogu. Ja volim biti na hrvatskim pozornicama. Kao što sam jednom i rekla, netko mora ostati i ovdje.
Debitirali ste prije 20. godine. Koliko je teško ostvariti opernu karijeru u Hrvatskoj?
Moj put je uvijek bio nešto teži. Od prijemnog, na koji sam išla dva puta u srednjoj pa isto i za Akademiju. Ali kad osjećate poziv, on vas vuče dalje i ne pušta da odustanete. Na tom putu srela sam svoju profesoricu Lidiju Horvat-Dunjko koja me je uvjerila da ću ja jednog dana biti solistica, a ni sama nisam znala kako da u to povjerujem. Bila je u pravu. Postavila me na noge i “bacila u vatru” jer je vjerovala u mene. I hvala joj na tome.
Kakva je hrvatska publika?
Najbolja na svijetu. Lijepo je pjevati kod kuće jer vas ljudi znaju. Pa kad i niste baš savršeni oni vas nagrade. Ali isto tako, ljudi koji dolaze u operu znaju ponekad puno više nego si i možete zamisliti. Tako da svaki put s velikim respektom uživam pokazati što smo im novo pripremili.
U dosadašnjoj karijeri utjelovili ste više desetaka različitih uloga. Koje su vam se najviše utisnule u sjećanje?
Mislim da sam otpjevala oko 40 uloga. Meni su uvijek uloga Mimi iz Puccinijeve opere “La Boheme” i uloga Suor Angelice iz opere “Suor Angelica” svakako među top deset. Ima tu i Mozarta i Verdija i priličan broj hrvatskih naslova, ponešto operete, a volim i komične i tragične likove. Uživam u transformacijama koje pruža kazalište.
Za ulogu u “Madame Butterfly” istaknuli ste da vam je došla baš u vrijeme kada ste potpuno sazreli, a taman kada su krenule izvedbe, dogodila se pandemija. Možemo li očekivati da ćemo vas uskoro vidjeti i u toj ulozi?
Da, pandemija je došla baš kad su krenule reprizne predstave “Madame Butterfly” . Žao mi je da je nisam više puta otpjevala, ali eto, trebala bi i u svibnju u polukoncertnoj izvedbi. Nadam se najboljem. Ja sam vječni optimist.