U Hrvatskoj nije nastupao od 2019., a u međuvremenu su se ogromne promjene dogodile ne samo u glazbenom svijetu nego i u njegovu životu. O tome nam je iz svog novog doma u Novom Sadu govorio slavni violinist Stefan Milenković uoči jedinog ovoljetnog nastupa u Hrvatskoj. Uz pijanisticu Hildu Švan, Milenković će recitalom u petak 1. srpnja otvoriti 61. sezonu Koncerata u Eufrazijani. A samo večer prije Poreča nastupa u Kragujevcu na Arsenal rock-festu sa spektaklom "Rock el clasico" u kojem je svoju glazbu udružio s Nelom Karajlićem.
Odgađali smo ovaj razgovor nekoliko dana dok vam se ne vrati glas nakon premijere "Rock el clasica" pred tisućama ljudi na beogradskom Tašmajdanu. Očito je bilo žestoko. O čemu se zapravo radi?
To je projekt na kojem smo radili tri godine i dva ga puta odgađali zbog korone. Nastao je tako što je poznati organizator Dejan Grasić spojio mene i Nelu i rekao: "Sjednite zajedno pa možda nešto i smislite." I mi smo smišljali. Prvi teaser imali smo u prosincu prošle godine, polusatni nastup za sponzore na Kolarcu, a onda smo nastupili s duljim programom, ali bez vizualnih elemenata, na EXPO-u u Dubaiju. Nastupili smo pred publikom sa svih strana svijeta koja nas je uglavnom poslušala u prolazu, ali je bogme šest-sedam tisuća ostalo od početka do kraja. Zamislite Indijce koji pjevaju "Pitbull terrier" (smijeh).
Čime ste ih to osvojili?
Ja sam izabrao klasične komade koje smo kombinirali s Nelinim pjesmama i tako dobili jedno srce koje kuca univerzalnim pulsom razumljivim svim ljudima. Nama je to bio dobar znak pa smo zaključili da imamo šanse i u Beogradu (smijeh).
Koja je vama osobno najluđa kombinacija?
Svakako jedna od prvih koju smo napravili, Nelina "Devil in the Business Class" spojena sa Šostakovičevim Oktetom za gudače. To je suludo. Pjesma je furiozna i nevjerojatno kompatibilna sa Šostakovičem, a tajna uspjeha je u Ani Krstajić, skladateljici koja je napravila sjajne aranžmane. Dramatičan je i spoj Beethovenove Pete s poznatom antiratnom pjesmom "Tri ratna havera".
Što vama znače projekti te vrste s obzirom na to da ste vi i dalje u prvom redu klasični violinist s intenzivnim koncertnim kalendarom?
Toliko sam klasičan i toliko dugo to radim da osjećam da si mogu priuštiti povremene izlete u nešto drugo. Nikada nisam gradio karijeru na crossoveru. Oni su samo dio moje ličnosti, a ja u svemu tome koristim svoju vidljivost za promociju klasične glazbe. Na Tašmajdanu je među onih sedam-osam tisuća ljudi sigurno bilo mnogih koji nikada u životu ne bi otišli na klasični koncert, a "popili" su i Šostakovičev Oktet, i Ave Mariju, Griega, Beethovena, Piazzolu. I ako ja sutra na Kolarcu budem svirao sve Beethovenove sonate, neki od njih sigurno će doći. Cilj je sačuvati klasičnu tradiciju, ali put do tog cilja ne mora biti tradicionalan.
Da ne bi bilo zabune, što svirate u Poreču?
Vrlo klasičan i tipično ljetni program: Beethovenovu Sonatu br. 1, Tartinijev "Đavolji triler" – zato što smo u Tartinijevoj godini u povodu 330. godišnjice njegova rođenja, a onda još nekoliko virtuoznih i popularnih komada kao što su Saint Saënsove skladbe "Havanaise" i "Introdukcija", Paganinijeva "La campanella"...
U Poreču i Eufrazijani često ste nastupali...
Da, za to mjesto vežu me uspomene na djetinjstvo i na početke karijere. Kao obitelj baš smo u Poreču često znali, nakon koncerta, ostati na odmoru. Tek kad sam došao u New York morao sam prvi put sam otvoriti bankovni račun, a do tada nisam imao pojma o čitavoj mehanici organizacije. Sve su to radili roditelji. Tako su i ljetovanja bila planirana u kombinaciji s mojim nastupima. Zato je ljeto za mene uvijek imalo slatko-gorku notu, bilo je to vrijeme za zezanje i opuštanje, a za mene je značilo i rad. Uvijek sam morao misliti na sljedeći koncert.
Otkako smo se posljednji put vidjeli i čuli, vi ste doslovno promijenili svjetove i vratili se s obitelji iz Amerike u Srbiju, u Novi Sad. Kako i zašto?
Skoro trideset godina živio sam vani, najprije od 1992. do 1997. u Italiji, nakon toga u SAD-u. Od tih trideset godina dobrih dvadeset uglavnom sam dva puta mjesečno putovao iz Amerike u Europu zbog koncerata i predavanja. Da je samo to razlog, mislim da bi bio dovoljno jasan i dobar.
Pogovo uz ove kaose na svjetskim aerodromima...
Da, to je ludnica, strašno isrcpljuje. Volim putovanja i stvoren sam za njih, ali to mi više zaista nije neophodno. A onda nam se 25. travnja 2020., usred korone, rodio i sin. Nismo željeli da se s bakama i djedovima viđa samo preko Skypea. Meni su oba djeda i obje bake umrli kad sam bio negdje drugdje. Mnogo sam razmišljao o budućnosti, o tome gdje želim da mi dijete odrasta, kao i o tome koja me sredina i profesionalno najviše nadahnjuje. Shvatio sam da je odgovor na sva ta pitanja: Europa. Tada još nismo pomišljali na Srbiju, ali kada smo ideju "pustili u eter", javili su se ljudi koji su se uključili u nju. Prvi koji nam je rekao: "A Srbija?" bio je prvi čovjek projekta Novi Sad – Europska prijestolnica kulture 2022. Vrlo važan faktor je bila i velika profesionalnost čitave ekipe oko tog projekta. Treba znati da je Novi Sad prvi grad izvan Europske unije koji je dobio status EPK. Definitivno je to zaslužio, oduvijek je imao eleganciju i sadržaj. Što smo više razmišljali o tome, ideja nam je bila sve privlačnija, a za mene su bili važni i studenti s kojima sam ovdje radio, koji imaju ogromna srce i talente, a nemaju ni približno takve mogućnosti kao prosječni studenti iz Koreje ili Kine. Rad s njima sada je moja misija.
Sada ste profesor na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu i umjetnički direktor nove koncertne dvorane?
Da. U prvoj sezoni zapravo smo se samo uklopili u već gotov raspored EPK, a za sljedeću sezonu planiram dvadesetak probranih koncerata. Dvorane su važne. Ne možete čekati ne znam kakvu potražnju da biste ih gradili. To tako ne funkcionira. Najprije morate stvoriti sadržaj, a bez takvog jednog duhovnog hrama, koncertne dvorane, ne možete napraviti ništa.
Stara dobra Europa još je uvijek dobro mjesto za život?
U smislu duha, kulture, tradicije, povijesti, zaleđa od nekoliko tisuća godina, da. U Americi toga nema, tamo često vidite samo sadašnji trenutak stvaranja. Tamo sam bio sretan, imao ve uvjete za karijeru i koncerte, ali između Amerike i New Yorka 1997. i ovoga danas razlika je nebo i zemlja. Osim toga, za svaku fazu života postoji neko idealno mjesto. Danas ne bih živio nigdje drugdje nego baš u Novom Sadu.
Meni se sin rodio u rodilištu, a zapadnim turčinima se rađa u koroni... Ništ čudno za to pleme.