Imam svog brijača, imam svoju kavanu, svoje šetalište i svoje novine. Nemoguće je biti urban čovjek a da nemate svoje novine, a za mene je to Večernji list, rekao nam je redatelj i producent Antun Vrdoljak.
Kaže, pamti Večernji otkako je počeo izlaziti. Bio je novost zato što se u njemu namjerno pisalo malo drukčije da privuče pozornost.
– U to je vrijeme Vjesnik bio dnevnopolitički list i znao je iritirati svojim političkim stavovima. Jedno sam vrijeme pisao za Vjesnik pa znam da smo ponekad, kada bi poskupio kruh, morali uvjeravati narod da je to za njegovo dobro. Od svog uvodnog teksta Embargo Večernjak je nastojao biti drukčiji. I bio je zagrebački list, dok su sve ostale novine bile uniformirane. Nije bilo razlike čitate li Borbu, Vjesnik ili Politiku, sve su naslovne stranice i politički sadržaji bili potpuno isti. A Večernjak je bio drukčiji list, obiteljski list. Sjećam se da je Ranko Marinković čitao samo Večernji list i ništa drugo. Nisam ni ja, iako sam, kažem, pisao po drugim novinama. Čitao sam Ivu Mihovilovića i druge novinare koji su me veselili. Oni su pisali kako sam ja osjećao i mislio. Dobro je da je nastao takav list – ocjenjuje Vrdoljak.
Ugledni redatelj naš list čita i danas i to najviše zbog autora koji su postali nezamjenjiv dio naših novina.
– Večernji ima neke od pismenijih novinara. Na primjer Milan Ivkošić, koji uvijek ima svoju rečenicu, svoj stav... I nije samo on, ima još takvih novinara. U novije vrijeme, otkako se novine bore za svoj opstanak, navikli smo da se u novinama općenito svašta piše, da se izgubi mjera. Najgore je kada Večernjak napiše nešto “žuto”, tada svi kažemo: “Za Boga miloga da se u jednom Večernjem može naći nešto ovako žuto”. To je neprimjereno Večernjaku jer imamo povjerenje u njega. I to je ono što je najljepše – zaključuje Antun Vrdoljak.
>>Antun Vrdoljak jedini je shvatio da Melkior nije Tin Ujević