Glenn Miller postao je već za života legenda zbog svojih melodija i načina na koji ih je izvodio njegov orkestar. "In the Mood", "Moonlight Serenade", "Chattanooga Choo Choo" i "American Patrol" samo su neki od nezaboravnih naslova, a legenda je prešla u vječnost pogibijom čitavog orkestra i njihovog vođe u prosincu 1944. godine, kada je pao avion kojim su letjeli prema Francuskoj gdje su američkim vojnicima trebali uljepšati posljedni Božić na bojištu.
Danas samo tri orkestra u svijetu imaju pravo nositi Millerovo ime. Jedan pokriva SAD, drugi Ujedinjeno Kraljevstvo, a treći Europu. Ovaj posljednji u svoju je ljetnu turneju uključio i Hrvatsku. U nedjelju, 9. kolovoza, sviraju u pulskoj Areni, večer kasnije na zadarskom Forumu i potom, 11. kolovoza, u okviru Splitskog ljeta na splitskim Prokurativama. To je bio povod za razgovor s osnivačem i voditeljem orkestra, nizozemskim glazbenikom Wilom Saldenom.
Ove godine slavite 30. godišnjicu prve turneje vašeg orkestra. Pretpostavljam da je suvišno pitati je li vam ikada dosadila glazba Glenna Millera...
– Da, trideset je godina prošlo otkako sam pokrenuo ovaj orkestar, a od 1990. postali smo i službeni Orkestar Glenna Millera za Europu. Sve ove godine tražio sam i nalazio izvrsne glazbenike i većina njih su članovi benda više od dvadeset ili čak dvadesetpet godina. Zadržati izvanrednu razinu kvalitete tolike godine veliki je izazov koji mi, kao vođi benda, donosi i mnogo veselja. Naravno da mi tako nešto nikada ne može dosaditi.
Prošlo je i točno dvadeset godina od vašeg prvog nastupa u Hrvatskoj. Imate li neka posebna sjećanja na taj nastup?
– Imao sam tada priliku malo razgledati Zagreb, pamtim atmosferu koja je vladala odmah nakon rata, ali zato za vrijeme našeg posljednjeg posjeta u siječnju 2015. nije bilo nimalo vremena za skitnju uokolo zbog gustog rasporeda putovanja. Publika koja je bila na oba ta zagrebačka koncerta bila je vrlo zadovoljna i otišla je iz Lisinskog u odličnom raspoloženju. Atmosfera je bila fantastična i siguran sam da će tako biti i na predstojećim koncertima.
U svijetu "big bendova" i swinga, što je po vašem mišljenju osobita ostavština Glenna Millera? Kako objašnjavate činjenicu da taj stil i dalje očito osvaja nove naraštaje publike širom svijeta?
– Glenn Miller je imao apsolutno odličan osjećaj za glazbu koju publika želi čuti. Njegov je stil zato komercijalan, ali uvijek je radio s izvrsnim aranžerima da bi dobio zvuk koji je nešto uistinu posebno. A danas više i nije tako uobičajeno doći na koncert i slušati uživo pravi big bend. Većinom čujete "play back" i puno tehnike i elektronike. Naravno, slušam i pop, ali sve se to danas vrti oko računala i tehnologije snimanja. Zbog svega toga volim prave žive izvedbe i u pop-glazbi, ali povrh svega našeg orkestra, a čini se da to voli i publika.
Kakve odnose imate s druga dva Orkestra Glenna Millera, onim u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u? Uspoređujete li se, surađujete li ili se natječete? Morate li s vremena na vrijeme obnoviti licencu?
– Ono što ta tri orkestra imaju zajedničko je knjižnica puna fantastičnih Millerovih pjesama i aranžmana koja nam pruža priliku postizati taj jedinstveni zvuk na vrlo visokoj razini. Ipak, svaki bend radi samostalno i među nama nema veze. Na primjer, ja do sada još nisam uživo uopće čuo Orkestar Glenna Millera iz Ujedinjenog Kraljevstva, a dva puta sam posjetio američki bend. Licenca je trajna, a kriterij je najviša moguća razina kvalitete. I naravno, sastav orkestra s pet saksofona, četiri trube, četiri trombona i ritam-sekcijom.
Što donosite publici u Puli, Zadru i Splitu? Jeste li uzbuđeni zbog nastupa u velikoj rimskoj areni?
– U programu pod naslovom "History Of Big Bands" (Povijest big bendova) ne sviramo samo repertoar Glenna Millera, nego i neke kompozicije koje će nas podsjetiti na druge velike vođe orkestara i pjevače kao što su bili Tommy Dorsey, Benny Goodman, Count Basey i drugi. Nadam se da će se publiku snažno dojmiti orkestar koji svira pravu živu glazbu, bez ikakvih kompjutora i play backa. Sve to danas više nije uobičajeno. Naravno da se posebno veselimo nastupu u rimskom amfiteatru u Puli, ali znamo da nas na hrvatskoj obali vrlo posebni prostori očekuju i u Zadru i u Splitu. Svim nastupima se jako veselim i siguran sam da će biti sjajni.
Ne znam, kako bi inače, kada originalna pjesma ima dva glasa, snimljena terca jednog te istog pjevača, a onda dođeš u živo na pozornicu i kak buš pjeval sam sebi tercu!