U vrijeme kada gradovi znače sve manje u životima ljudi, odnosno sve više zagorčavaju živote svojim stanovnicima, a gradske četvrti gube svoje tople karakteristike – što je u slučaju Zagreba, na žalost, nedvojben slučaj – ljudi poput Zvonka Špišića imaju posebnu vrijednost. Zbog sjajne “Trešnjevačke balade” i drugih pjesama posvećenih četvrti u kojoj je ostao od rođenja, štoviše u istoj kući, u blizini Trešnjevačkog placa, jedan od brendova Trešnjevke danas samo može tužno, ali posve istinito konstatira:
– Od nekadašnjega duha Trešnjevke održao sam se još jedino ja. A što će drugo? Teško mi je o tome govoriti, Trešnjevka više nije nalik onome što je nekada bila. To je bio kvart malih kuća, koje su šezdesetih godina prekrasno uređene jer su ljudi došli do nekakve love, a sada su tu silne ružne građevine koje ne spadaju u Trešnjevku, ni u Zagreb, ma ne spadaju nikamo. Pa koji su to arhitekti, koja je to arhitektura, gdje je savjest tih ljudi koji ruše te kućice i grade ova rugla?
Devet godina Balade
No, povod za razgovor sa Zvonkom Špišićem nije bilo jadikovanje za starim vremenima, nego dvostruki CD “40 godina s glazbom” koji se pojavio nedavno. Snimka koncerta iz Lisinskog iz 1998., na kojem su Špišić i njegovi gosti Gabi Novak, Vice Vukov, Drago Diklić i drugi izvodili njegove najpoznatije hitove (uz “Trešnjevačku baladu”, tu su još “Milioner”, “Bicikl”, “Suza za zagorske brege”...) pojavila se u prodaji tek nakon deset godina. Zašto?
– To je teško odgovoriti. Uvijek sam bio samozatajan čovjek, radio sam svoj posao što sam bolje mogao i znao, ali nisam se pravio da sam zvijezda. Nikad nisam nekoga pitao bih li mogao pjevati na nekom koncertu ili festivalu, išao sam samo tamo gdje su me zvali. I danas sam na tom stajalištu. Ove su snimke već jednom objavljene, ali ne za prodaju nego za dijeljenje. I sada je Branko Paić zaključio da bi to objavio, što mi je jako drago, jer čujem da je u ovom kratkom roku dobro prodaje. To nisu nekakvi novi hitovi, to je album koji radi na dulji rok.
Iako je, kako se to danas govori, pjevao “lokalno”, Zvonko Špišić uspijevao je “globalno”. Pjesme o Zagrebu i zagrebačkim četvrtima nisu mu ograničavale prostor za djelovanje, s lakoćom je prolazio u drugim dijelovima Jugoslavije, ali ni Zagreb baš nije reagirao na prvu.
– Moralo je proći devet godina da publika shvati moju „Trešnjevačku baladu“, trebalo je dugo dok neki urednici nisu shvatili da je riječ o vrijednoj pjesmi – ne govorim tu samo o svom dijelu, nego i o sjajnom tekstu Drage Britvića – tada su ljudi počeli prihvaćati „Trešnjevačku baladu“ koja je postala brend za Trešnjevku. Ali kada je prošlo tih devet godina, odjednom su me zvali u Beograd, Sarajevo, Ljubljanu, Skopje, i to da pjevam istu tu pjesmu s velikim orkestrima. Bio sam stvarno iznenađen. Pogledajte što znači imati vremena i ponosa, ne se gurati, nego čekati da pjesma dođe na svoje.
Nikoga više nije briga
Osim što je pjevao o Zagrebu, Špišić je više puta bio direktor slavnog Zagrebačkog festivala. Kako to da je u posljednjih 20 godina taj festival propao, nema više posveta Zagrebu?
– Ma nema više toga ni u Splitu, ni u San Remu, nema više toga ni jedan festival. Budimo iskreni i recimo to otvoreno. Želite li nešto veličati, onda morate iza toga stajati i reći što je to. Gradovi i četvrti sve manje ljudima znače, ljudi se sve više zatvaraju i okreću sebi. Kao da više nikoga nije briga ni za što.
sve šansone su kopirali od francuza i talijana.Kaj si on umišlja!!