Punih dvadeset godina nakon što je tadašnje Ministarstvo kulture objavilo Nacionalni izvještaj o kulturnoj politici, Hrvatska je ponovno dobila opsežan i iznimno informativan prikaz svoga kulturnog sektora. Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Hrvatskoj napravile su tri doktorice znanosti: Romana Matanovac Vučković, Aleksandra Uzelac i Dea Vidović, angažiravši pri tome niz uglednih domaćih kulturnih praktičara u rasponu od sadašnje intendantice zagrebačkog HNK-a Ive Hraste Sočo, preko Gorana Sergeja Pristaša i Nenada Bartolčića, pa do Ljiljane Perišić, Teodora Celakoskog, Darka Lukića, Branka Franceschija (ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti) ili pak Tatjane Aćimović.
U predgovoru ovog pregleda, koji daje široku i duboku dijagnozu hrvatskoga kulturnog sektora, naručiteljica, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek ističe da je rad na njoj uglavnom završen 2019., ali su slijedila dva udara, prvo onaj koronski, a onda i potresni, koji je imao dva čina. I jedan i drugi ostavili su velike posljedice i na kulturni sektor. Protiv onoga koronskog Ministarstvo se borilo s čak 500 milijuna kuna, koje je namaknulo iz različitih izvora (pa i onih europskih), kako bi ad hoc mjerama pomoglo kulturni sektor, ali i same umjetnike.
"Općenito, kao i u našem kulturnom životu, tako se i u ovom Pregledu osjeća određena napetost između onih dijelova sektora koji su visoko ili u cijelosti subvencionirani i onih koji su u većem dijelu okrenuti tržištu. Isto tako, prisutna je i fragmentacija unutar pojedinih disciplina između onih koji obavljaju umjetničku djelatnost u okviru javne službe i onih koji djeluju kao samostalni umjetnici ili neovisni profesionalci. Jedno od pitanja koje ostaje otvoreno jest pitanje daljnje decentralizacije kulturnih politika ili mogućnost, odnosno potrebe centralizacije u pojedinim područjima radi što boljeg planiranja kulturnog razvoja", istaknula je ministrica, ispravno procijenivši gdje se kriju najveće tenzije unutar raznorodnog hrvatskog kulturnog sektora, koji je dijelom još uvijek nedirnut od socijalističkog društvenog sistema, što nužno i nije loše jer jamči kakvu-takvu socijalnu zaštićenost dijela kulturnih djelatnika. Ali i generira nejednakost između onih koji imaju zajamčene mjesečne, pa i doživotne prihode i onih koji gotovo u potpunosti ovise o samostalnom umjetničkom djelovanju.
U ovakvim publikacijama posebno su zanimljive informacije o financiranju. A po njima ispada da je u 2019. godini kultura u Hrvatskoj većinski financirana novcem lokalne razine, na koju otpada 58 posto uloženih sredstava (a na državnu razinu, logično, 42 posto). To je važan signal kulturnim djelatnicima da ubuduće sa svojim željama ne gledaju samo u Ministarstvo kulture i medija, koje ostaje najvažniji kulturni financijer, ali više nije ni jedini ni najpresudniji za odvijanje kulturnog života na svim razinama. Iz godine u godinu raste ulaganje lokalnih vlasti (gradova, županija, općina) u kulturni sektor, i to i u postocima, ali i u fizičkom obimu. Pri tome valja reći da je i država od 2016. pa do 2019. godine povećavala budžet za kulturu. Tako je 2016. samo 0,66 hrvatskog državnog budžeta otpadalo na kulturu, da bi se taj sramotni postotak 2019. popeo na 0,96 posto, što je još uvijek nedovoljno i nerazvojno. Tu treba znati da u Hrvatskoj ima gradova, poput Dubrovnika i Rijeke, i županija koji u kulturu, što se postotaka tiče, ulažu i deset puta više od države.
Rasla su, i to znatno, sredstva koja kultura dobiva od igara na sreću, ali i sredstva koja se dobivaju od EU fondova, a koja ulaze u povećan budžet Ministarstva kulture i medija. Tako je 2009. od igara na sreću za kulturu namaknuto 13 milijuna kuna, a 2019. godine 56 milijuna kuna. No, dok je 2009. od spomeničke rente za kulturu ubrano 100.000 milijuna kuna, 2019. taj je iznos spao na 25 milijuna kuna. Donacije i sponzorstva i dalje su premalo korišten izvor financiranja kulture, djelomično i zbog lošeg zakonodavstva koje ne nudi veće porezne olakšice.
Važni su i podaci o izdavanju za kulturu u kućanstvima Europske unije. Prema njima u 2015. godini prosječno je kućanstvo za kulturu izdvajalo 2,8 posto kućnog budžeta. I dok je kod dvanaest država članica udio izdvajanja za kulturu veći od prosjeka (najviše u Švedskoj, 5 posto), najmanji udio zabilježen je u Bugarskoj, Cipru i Rumunjskoj (manje od 2 posto). Hrvatska je s 2,9 posto na devetom mjestu te je možemo ubrojiti među zemlje u kojima je udio potrošnje u kulturi veći od europskog prosjeka. Prema strukturi potrošnje, Hrvatska je među posljednjima po izdavanju za informatičku opremu, ali je među zemljama u kojima se najviše izdvaja za radiotelevizijske pretplate i pristojbe.
Što se tiče podataka o zaposlenosti u kulturi, prema Eurostatu je u 2017. u EU u sektoru kulture bilo zaposleno 8,7 milijuna osoba, čiji je udio u ukupnoj zaposlenosti iznosio 3,8 posto. U istoj je godini udio zaposlenosti u kulturi u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj bio nešto niži, tj. 3,5 posto ukupne zaposlenosti. Kako su nas u međuvremenu pogodile već spomenute krize (korona, potresi, a odnedavno i ruska agresija na Ukrajinu, koja je iskorištena za divljanje cijena energije te svih drugih sirovina i proizvoda), pitanje je kakva je danas situacija na europskom tržištu rada, ako se zna da su i najbogatije zemlje poput Njemačke zatvarale operne kuće i raspuštale orkestre. Naravno, publikacija Ministarstva kulture nije samo lamentacija nad stanjem u kulturi nego donosi i niz savjeta i ideja kako bi se i hrvatski kulturni sektor uz što manje gubitaka i nenadoknadivih šteta modernizirao i okrenuo razvoju. Predispozicije imamo, ali netko ih treba koordinirati i usmjeravati.