Tema zabranjenih ljubavi bila je jedna od tema pulskog festivalskog predstavljanja dvaju romana, Ivane Bodrožić i Tanje Stupar Trifunović, i to “Sinova, kćeri” i “Otkako sam kupila labuda”.
– Zabranjene ljubavi zvuče kao španjolska serija, ali su simptom i posljedica društva u kojem odnosi nose breme patrijarhata. Jedan je psihijatar rekao odlično da je ljubav ludilo udvoje. Iz tog gejzira izviru sva naša stanja, i najbolje i najgore, pa se i romani najviše bave ljubavima – rekla je Tanja Stupar Trifunović.
– Za roman “Sinovi, kćeri” puno sam istraživala. Delikatno je pisati o velikoj patnji a da nije dio vašeg iskustva. A tijelo je i dalje polje ideološke borbe. Muško je tijelo topovsko meso, a žensko tijelo patrijarhat nastoji obuzdati i njime raspolagati. Mislim da je licemjerno kada ističemo da svako dijete ima pravo na život, a kada se to isto dijete proklamira kao gej, onda je prezreno i izopćeno. Izraz je to ratoborne, plemenske kulture u kojoj živimo, koja se i dalje protivi seksualnom odgoju iako se današnja djeca na internetu mogu upoznati s najeksplicitnijim seksom. Kod nas na Balkanu imate četiri reda firangi, da ne bi netko slučajno vidio što se radi u kući, a cijela obitelj želi znati sve što se kod vas događa. A u Skandinaviji, koja ima privatni mentalitet, uopće nemaju zavjese – veli Ivana Bodrožić.
– Stupajući u odnos s nekom osobom, mi spavamo ne samo jedni s drugima, nego s cijelim obiteljskim lancem koji je vrlo dubok. Moja je mlađa junakinja produkt neželjene trudnoće, a starija živi pokraj svog tijela i ne osjeća ga – objasnila je Stupar Trifunović zaključivši da je svaka dobra knjiga aktivistička.