Opera “Carmen” doživjet će sutra još neviđenu izvedbu. U sklopu festivala Summer Classics/Ljetna klasika Opera riječkog HNK Ivana pl. Zajca izvest će je pod vedrim nebom u pulskoj Areni, gdje će tribine postati pozornica, publika dio predstave, a nevjerojatna arhitektura amfiteatra svjetlosnim i scenskim intervencijama poprimit će izgled španjolskih krajolika i arene za koridu. Naslovnu ulogu utjelovit će mezzosopranistica Ivana Srbljan, kojoj je ovo već peta Carmen, uloga koja joj je obilježila život.
Pjevanje mi je potrebno poput zraka
– Ako računam svoju prvu studentsku Carmen, što je bio moj prvi veliki debi, ovo je peta inscenacija, radila sam četiri u Hrvatskoj i jednu u Finskoj. To definitivno jest uloga za mene, jer nema baš toliko mezzosopranskih opera, a ova je dominantna, najveća takva uloga i imala sam sreću da je opet radim. Carmen je nešto što me obilježilo i ja sa svakom Carmen rastem i kao osoba i kao pjevačica i kao interpretatorica i kao glumica. Svaki put je novi izazov i imam dojam kao da je nikad nisam otpjevala i krećem ispočetka – ispričala nam je u dahu glavna zvijezda opere Ivana Srbljan, koja uz svoju prvu ulogu veže i jednu nezgodnu anegdotu.
– U zanosu sam nogom šutnula stolicu na sceni. Ta je Carmen zbilja bila jako divlja! Noga mi je bila toliko otečena da nisam bila sigurna hoću li na izvedbi uopće moći stajati, ali od adrenalina i uzbuđenja nisam ništa osjećala i odradila sam tu predstavu kao da mi nikad ništa nije bilo. Zapravo, na sceni se uvijek svašta može dogoditi, jedan dan ti je ovakav, drugi onakav, ali na probama se događaju ti magični trenuci, kada prvi put izvedeš nešto sasvim intuitivno, a savršeno, kada osjetiš da te nosi ta glazba i scena... To je magično i to je razlog zašto se bavim ovim poslom. U tom trenutku to prestaje biti odricanje i postaje potreba, kao potreba za zrakom – zaneseno govori.
Nadolazeća je pulska izvedba posebna prvenstveno zbog ambijenta, ali nijedno kazalište osim riječkog ne radi ovakve vizionarske projekte, kaže nam Ivana.
– Mi ćemo se kretati u jednom zaista neobičnom prostoru, scena će, dakle, biti na tribinama, suprotno od one scene koja je inače u Areni, a na tim tribinama će, osim izvođačkih ansambala našeg kazališta i solista, biti i publika. Publika će cijelo vrijeme biti oko nas, a kroz naše kretanje i akciju oni će sudjelovati u izvedbi – opisuje Ivana i dodaje kako ovakvu inscenaciju u ovakvom prostoru još nikada nije doživjela.
Njen je glazbeni put bio neobičan ili barem drugačiji od drugih, a s osmijehom kaže kako je to zato što nije odmah shvatila da je pjevačica. Prvo je, naime, završila Muzičku akademiju, smjer teorije, da bi godinama poslije u 28. godini započela sa solo pjevanjem.
– Dok sam još studirala teoriju, sasvim sam slučajno prošla audiciju za Zbor HRT-a i u njemu ostala šest godina. Paralelno sam se usavršavala i iz rada u zboru došla je potreba i ideja da uopće krenem u solo pjevanje – kaže nam 39-godišnjakinja.
Ja zbilja živim svoj san
A osim Zbora HRT-a, ova Zagrepčanka pjevala je tenor i u muškoj klapi, a već je godinama i dirigentica zbora Pravoslavne crkve, gdje pjeva odmalena te na njihove probe putuje svaki vikend, prilagođavajući im svoj zaposleni raspored jedine mezzosopranistice ansambla riječke Opere.
– U Rijeci sam preko tjedna, a vikendom idem u Zagreb, što može biti prilično naporno. Kad sam tek dobila posao u Rijeci, nisam znala hoću li to moći izdržati jer u takvom, manjem ansamblu, zaista moraš raditi sve. Nemamo drugog mezzosoprana, ali naše kazalište, s obzirom na budžet, ima jako veliku produkciju i radi repertoar prema solistima koje trenutačno ima, što je odlično – kaže Ivana kojoj je ovo već peta sezona u Rijeci.
Na naše znatiželjno pitanje, s obzirom na njenu skladnu figuru nasuprot korpulentnim pjevačima na kakve smo navikli, znači li težina zaista nešto u pjevačkom svijetu ili su to samo predrasude, sa smiješkom odgovara:
– Ima nešto u tome. Nekoliko sam puta bila u fazi kad sam bila malo jača nego sada i osjetila bih tada tu neku pjevačku snagu u sebi. No razvoj glasa je prvenstveno stvar biologije, genetike i ustrajnog treninga. Između biranja da dobijem nekoliko decibela ili da živim zdravo, birat ću zdravlje svog tijela.
Iako se činilo da je kasno shvatila koji je njen poziv, Ivana je danas uvjerena da je sve moguće te da sami moramo odabrati život kakav želimo i boriti se sa štetnim narativima koji nam se nameću, ladicama u koje nas trpaju i etiketama koje na nas lijepe.
– Živimo u sjajnom svijetu i imamo puno mogućnosti odabira kako želimo živjeti svoj život. Imamo samo jedan i treba ga živjeti u ovom trenutku. Ja živim svoj san. Ne želim to uzdizati, ima mnogo takvih primjera, ljudi koji su napravili neke poteze u životu i krenuli ispočetka, dali sebi još jednu šansu, a tako se i ja osjećam. S jedne strane, ovo govorim da dodatno dam sama sebi vjetar u leđa, jer moraš se uvijek podsjećati na dobre stvari u životu, inače će ih preuzeti svakodnevne tegobe. A možda nekoga i dodirne ovo što pričam i u tome pronađe poruku da je sve moguće – čvrsto tvrdi Ivana.