U bruxelleskoj gradskoj vijećnici, generacije zaposlenika gradskog ureda za planiranje i razvoj šezdeset godina prolazilo je pokraj ni po čemu posebne slike. Bila je to, mislili su, kopija slavnog djela “Sveta obitelj” flamanskog baroknog majstora Jacquesa Jordaensa. No, tijekom inventure svih osamsto umjetničkih djela provedene u vijećnici, stručnjaci su ostali u šoku – ne samo da slika nije kopija već je najstarija poznata verzija Jordaensove slike.
Temeljitom analizom drvene podloge slike zaključili su da je nastala 1617. ili 1618. godine, objavili su iz belgijskog Kraljevskog instituta za kulturnu baštinu. A iz toga proizašlo je još jedno fascinantno otkriće – to je drvo poteklo od istog stabla kao i ona na kojima je slikao još jedan slavni barokni umjetnik, Anthony Van Dyck.
– Ovo je potvrdilo našu hipotezu da su mladi Jordaens i Van Dyck u isto vrijeme radili u studiju Petera Paula Rubensa. Pomoglo nam je i da još preciznije datiramo rana Jordaensova djela i bolje razumijemo kasnije verzije njegovih slika – kazao je Joost Vander Auwera, kustost Kraljevskog muzeja lijepih umjetnosti. Brojne kasnije inačice Jordaensove slike “Svete obitelji”, na kojoj su prikazani mali Isus s Josipom, Marijom i njenom majkom sv. Anom, danas vise u Ermitažu, muzeju Metropolitan u New Yorku kao i muzeju Alte Pinakothek u Munchenu. Original pronađen u bruxelleskoj vijećnici trenutačno se nalazi na restauraciji, nakon koje će biti izložen u Kraljevskom muzeju krajem 2021. godine.
Jacques Jordaens bio je belgijski slikar rođen u Antwerpenu 1593., najpoznatiji po svojim povijesnim slikama, portretima i tapiserijama, a uz spomenute Rubensa i van Dycka, jedan od vodećih umjetnika svog doba. Tada, običaj je bio da se slikari upute na studijsko putovanje u Italiju kako bi izučavali stare majstore klasicizma i renesanse, no Jordaens se na takvo putovanje nikada nije odvažio - čitav život proveo je u rodnom gradu, učeći iz reprodukcija slavnih slikara. Preminuo je od groznice uzrokovane misterioznom zaraznom bolesti zvanom “zweetziekte” u listopadu 1678. godine.
Slučajevi otkrića nepoznatih ili do tad neviđenih djela poput Jordaensovog, svako toliko potresu svijet umjetnosti. Tijekom godina, neprocjenjive umjetnine ostaju pokrivene prašinom i zagubljene na tavanima ili pak vise u dnevnim sobama ljudi koji i ne sanjaju da na zidu imaju remek-djelo. Tako je nedavno u kuhinji, iznad štednjaka jedne 90-godišnjakinje pronađeno djelo firentinskog umjetnika Cimabuea “Izrugivanje Krista”. Gospođa iz francuskog grada Compiègnea, godinama je bila uvjerena kako je riječ o običnoj ikoni, a njenu vrijednost naslutila je tek zaposlenica aukcijske kuće Senlis koja ju je posjetila zbog procjene pokućstva.
Na koncu, “Izrugivanje Krista” procijenjeno je na oko pet milijuna eura, no nepoznati je kupac na aukciji koja je uslijedila ponudio nevjerojatna 24 milijuna. Bio je to prvi put da je jedan Cimbaue uopće prodan na aukciji, a time je došao u društvo deset najskupljih slika na svijetu, poput Rembrandtova “Portreta žene” i da Vincijeve slike “Salvator mundi”.
I jedan izgubljeni Michelangelo pronađen je – iza kauča. Sretni nalaznik, Martin Kober, otkrio je kako mu je prije 30-ak godina, nespretno bačena teniska loptica srušila sliku sa zida. Koberu se nije dalo ponovno je vješati pa ju je zamotao, ostavio iza kauča i na nju zaboravio. U njegovoj obitelji bila je godinama, a od milja su je zvali “Mikey”, prema obiteljskoj legendi da se radi o Michelangelovu djelu.
Tek desetljećima poslije odnio ju je na procjenu. I zaista, bila je to prava “Pietà” renesansnog genija Michelangela koja je nekako završila u rukama njemačke barunice, daljnje Koberove rođakinje. Pretpostavljamo da je Kober bio oduševljen kada je saznao da vrijedi 300 milijuna dolara. I zato, nemojte obiteljske legende uzimati zdravo za gotovo - možda vas ove priče inspiriraju da napokon iz podruma izvadite onu ružnu sliku koju vam je ostavila prabaka i otkrijete davno izgubljenog Van Gogha ili Rembrandta. Bilo bi to pravo božićno čudo.
Ta umjetnost je jedan veliki prevarantski biznis. Svake godine pronađu na desetke najstarijih izgubljenih djela velikih majstora. Pa već sad ima njihovih slika okolo kao da je svaki od njih živio tristo godina i samo crtao.