Premda je iza Matka Trebotića, velikana hrvatske kulture i jednog od najistaknutijih vizualnih umjetnika s međunarodnim ugledom više od pola stoljeća beskompromisnog rada, i danas je među najvitalnijim i najangažiranijim pojedincima na našoj likovnoj sceni. Rodio se u Milni na Braču 13. siječnja 1935. u pučkoj školi u kojoj je njegov otac Frano, diplomirani teolog, radio kao učitelj.
Iz male Milne došli ste u Split gdje ste završili Klasičnu gimnaziju, a kolege su vam bili Nikša Bareza, Tonči Petrasov Marović, Eduard Galić, Đuro Mirković, Petar Brečić, Branimir Lukšić i drugi, poznati liječnici, pravnici, profesori. Zašto ste upisali Studij arhitekture u Beogradu?
Zbog jedne velike ljubavi prema Beograđanki Ani koju sam upoznao ljeto prije. Arhitekturu sam diplomirao 1961. kod profesora Branislava Kojića, Nikole Dobrovića i Bogdana Bogdanovića s kojim sam kontaktirao do njegove smrti u bečkom egzilu. Među ostalima kolege na fakultetu bili su mi Vladimir Veličković, Leonid Šejka i Ivan Martinac, a Martinac i ja diplomirali smo istog dana.
Što je presudilo da se opredijelite za slikarstvo?
Da suvislo odgovorim, moram se vratiti u siromaštvo svog djetinjstva. Ne samo zbog nedostatka hrane jer bio je Drugi svjetski rat, nego i onog što potiče maštu dječaka, a to su igračke. Nisam ih imao, ali otkrio sam da igračke svoje mašte mogu narisati, izrezati i izgraditi. Nesvjesno sam potaknuo jedan talent, risanje. Risao sam i bojio sve što me zanosilo. Od crkvenih svečanosti maloga mista do “baluna” koji sam otkrio prolazeći od kuće na Marjanu Plinarskom ulicom pored Hajdukova Starog placa gledajući prve prave “igrače” u bijelim dresovima, pa sve do teatra, moje druge dječačke i mladenačke fascinacije. Te dvije stvari prvi su zanosi mog dječaštva i mladosti. S “balunom” nisam otišao dalje od subjuniora kod barba Luke Kaliterne. Došli su neki talentiraniji dečki, no u teatru sam ipak stigao dalje. Toliko daleko da sam prije 15 godina naslikao prvi svečani zastor za HNK Split i za taj rad dobio nagradu “Rudolf Bunk” za najbolji likovni rad u teatru. Ostvario sam barem jedan san iz svoje mladosti. Jedan, ali vrijedan!
U Splitu ste upoznali Emanuela Vidovića. Sjećate li ga se?
Nisam tada poznavao njegovo veličanstveno slikarstvo niti znao što znači biti slikar. Moje risanje tih je dječačkih dana bilo način izražavanja, komuniciranja s okolinom. Kao pisanje, ali risanje mi je više značilo. Crtež je bio moj kredo. Pedesetih godina prošlog stoljeća na putu u školu “Varoš” sretao sam impozantnog gospodina sijede brade sa šeširom širokog oboda. Stariji su s poštovanjem kazivali – to je slikar Vidović. Stanovao je i slikao u kući na kantunu Matoševe i Nazorove ulice, u zgradi u kojoj je živjela moja starija sestra Neda, majka šefa kardiokirurgije na Rebru dr. Bojana Biočine.
Zašto ste i kako otišli u inozemstvo?
Nakon odsluženja vojnog roka vratio sam se na Brač jer sam imao otočnu stipendiju. Upoznavao sam rodni otok, predivna mala mjesta i vale, njegove očaravajuće ljepote. Prvi put sam dulje na Braču bio od 1941. do 1943. kad su me roditelji poslali majčinoj sestri, teti Jerici Buzolić da pohađam školu na hrvatskom jeziku. Jer u Splitu sam se mogao školovati samo na talijanskom. Bilo mi je teško, imao sam samo šest godina. Teta je bila dobra i blaga, ali falili su mi roditelji. Ratno vrijeme, oskudica, zima, žestoka bračka bura. Ja mali u velikoj kući punoj knjiga, starog namještaja, uljenih slika predaka i jedne naivne skulpture sv. Ante od maslinovog drva. Djelo nekog od mojih predaka za kojeg se govorilo da je trebao ići u Veneciju studirati “belle arti”, ali zbog brige i rada na imanju nije mogao. Bio je to moj prvi dodir s pojmom “studirati umjetnost”. Nisam tada razumio što to znači, ali budilo je u meni nedefinirani osjećaj sreće. Nešto neobjašnjivo i čudesno! Kao arhitekt projektirao sam prvi artefakt, restoran u rodnoj Milni. Bio je to prvi uspjeh. Objekt je objavljen u stručnim časopisima “Čovjek i prostor” (Zagreb) i “Arhitektura i urbanizam” (Beograd). Za mene je to bilo od iznimne važnosti. Odlučio sam da moram dalje, u svijet. Stjecajem okolnosti otišao sam u Njemačku, u Bochum gdje se gradio prvi studentski kampus u Europi. Tu sam otkrio novi, svijet “zapadne demokracije” čije bolne točke brzo uočavam, nakon prvih oduševljenja tzv. “slobodom”. Bio je to snažan pomak od zemlje radničkog samoupravljanja, ali svijet druge diktature. Diktature kapitala i moći novca. Družio sam se sa studentima, mladim intelektualcima, otkrio izvanparlamentarnu opoziciju. Doživio izbor Willyja Brandta za njemačkog kancelara, njegovo klečanje u Varšavi! Prvi sam put čuo za Križni put i Bleiburg jer u zemlji u kojoj se taj put dogodio o tome nismo ništa znali. Otkrivam nove društvene i umjetničke slobode uz intenzivan rad u arhitektonskom uredu. Slikam tamne eformelske slike.
Tijekom 1971. i 1972. pohađali ste kultnu Folkwangschule u Essenu, počinjete redovito izlagati. Gdje i kako ste zaradili svoj prvi milijun?
Radeći u arhitektonskom uredu na izgradnji ruhrskog sveučilišta, sudjelovali smo i na natječaju za bremensko sveučilište. S kolegom i prijateljem prof. arh. Wulfom Schmiedeknelhkom dobio sam treću nagradu. Wulf je baš tada projektirao novu sveučilišnu galeriju i, znajući za moje “crne” slike, ponudio mi je samostalnu izložbu koju je otvorio rektor prof. Kurt Biedenkopf, kasnije istaknuti političar i ministar u mnogim njemačkim vladama. Bilo je to 7. prosinca 1968., prije više od pola stoljeća. U birou A.A.A. u Essenu bio sam mlađi partner te sam paralelno intenzivno slikao i izlagao. Međutim, osjetio sam da ću teško moći “voziti na dva kolosijeka” i apsolutno svjestan da moram nešto naučiti (čisto tehnički) o grafičkim tehnikama, stao sam i razmislio. Otišao sam dekanu Folkwangschulea prof. Hermannu Schardtu i pokazao mu svoje radove. Oduševio se i upisao me kao svog majstora-đaka. Raskinuo sam ugovor s arhitektonskim partnerom i prihvatio život slobodnog umjetnika. Od tada do danas nisam imao stalno zaposlenje ni primanja kakva bi mi donijela docentura, profesura, sinekura. Izabrao sam slobodu četiri zida u svom art-studiju. Nikad nisam “išao na posao” jer mi je atelijer uvijek bio pored stana ili kuće u kojoj sam živio, u Splitu, Essenu ili Düsseldorfu u kojem sam se u to vrijeme skrasio s djevojkom Hanneloreom, koja će poslije postati moja supruga i majka našega Frane. Hannelore je kao dipl. knjižničarka radila u sveučilišnoj biblioteci u Düsseldorfu i imala stalni prihod koji je izgubila našim definitivnim povratkom u Split.
Kad me pitate za moj prvi milijun, moram se vratiti u 70-e kad sam imao sreću što su moje djelo prepoznali kustosi i vlasnici nekih eminentnih galerija. Prva je bila galerija Heimeshoff u Essenu i njezin vlasnik gosp. Kruper. Tamo sam prodao prvu sliku za 1500 DEM, dimenzija 30 x 30 cm. Koliko je to novca bilo, najslikovitije je usporediti s mjesečnom plaćom dipl.inž. arh. koja je iznosila 1000 DEM. S tom galerijom surađivao sam od 1971. do 1996., dakle punih četvrta stoljeća, a s godinama su cijene slika rapidno rasle.
Očito ste uz talent imali i dosta sreće u životu bez koje se, kažu mnogi, ipak ne može?
Da, točno. Potom je došla Edition Fronergalerie u Düsseldorfu koja je imala filijale u Münchenu i Zürichu. Uspješno smo surađivali, a Hannelore i ja često smo privatno boravili u dvorcu pokraj Düsseldorfa u kojem je vlasnik priređivao zabave i koncerte klasične glazbe za svoje goste. Preko te galerije i njezina vlasnika došlo je do suradnje s Junior galerie koja je imala izlagačke prostore u Düsseldorfu, Goslaru, Kopenhagenu, Nürnbergu, Kolnu, Utrechtu, Zürichu... Zanimljivo je spomenuti da je za trajanja moje izložbe u Düsseldorfu galeriju vodio Helge Achenbach, kasnije jedan od vodećih trgovaca umjetnina u Njemačkoj. Njegovu galeriju neko vrijeme je vodila Blaženka Perica, kustosica moje izložbe “Pedeset godina samoće” koja je 2018. otvorena u podrumima Dioklecijanove palače. Vidite kako je svijet mali, ha-ha... S tim galerijama surađivala su velika imena kao što su Jorge Castillo, Erich Brauer, Antoni Tapies, Heinz Mack, Joan Miro, Le Corbusier, Georges Braque... Sigurno je da su djela takvih autora “pomicala granice” i zračila moju malenkost i moju umjetnost.
U Njemačkoj ste imali svog mecenu?
Moj prijatelj i mecena, pok. Peter Luchau, poduzetnik, kolekcionar i galerist, osnovao je galeriju i agenciju za suvremenu umjetnost Agency for modern artists u Düsseldorfu, s kojom sam potpisao dugogodišnji ugovor o suradnji. Dobivao sam novac potreban za nesmetan i sustavan rad na svojim projektima, a dotok novca osiguran je otkupom mojih djela i njihovom prodajom. Prva izložba nove agencije bila je upravo moja kao i promocija moje prve monografije autora Igora Zidića na njemačkom jeziku u prijevodu Vere Čičin Šain. Tamo je izložena instalacija popraćena performansom prosipanja bračke zemlje po cijelom podu galerije, a u sredini je bio tipski tlocrt starohrvatske crkvice! Prostorna instalacija pod nazivom “Zemlja zemlje moje”. Vjerujem kako je to bio prvi land art u Hrvata, i to 1981. Uz brojnu internacionalnu publiku, događaju su nazočili Goranka i Edo Murtić i Igor Zidić, autor monografije “Trebotić” koja je tog dana prezentirana njemačkoj likovnoj publici i kolekcionarima. Nažalost, idealan odnos umjetnik – mecena prekinula je prometna nesreća u kojoj je Peter Luchau poginuo.
Prije gotovo deset godina, točnije 2011., prvi put ste izložili brončane skulpture u crkvi Meštrovićeva Kašteleta, a kustos izložbe bio je aktualni splitski gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara.
Točno. Bila je to izložba u okviru Splitskog ljeta, a kustos Opara snimio je film o rađanju tih skulptura. Izložba se zvala “Mistični prostori”, a poslije je prenesena u Šibenik, Zagreb i Vukovar. Uspješna suradnja nastavila se i Oparinim odlaskom na mjesto savjetnika predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Ali otkako je izabran za gradonačelnika, kontakti su odjednom prestali, “ni slike ni tona”... Razočarani su mnogi koji djeluju u područjima vezanima za umjetnost, pogotovo likovnu. Andro Krstulović Opara nije tijekom svog mandata koji se, eto, Bogu hvala, bliži kraju, nazočio nijednom otvorenju izložbe, a bilo je puno važnih događanja. Toliko o tome. Bilo pa prošlo i ne ponovilo se!
Što je bilo sa skulpturama?
Što se samih skulptura tiče, nije to apsolutni novum. Uvijek me zanimao prostor u koji sam više puta uspješno ulazio bilo s arhitekturom, scenografijom ili instalacijama tako da se nikad ne deklariram kao slikar. To je nedostatno za moje interese i senzibilitet. Draže mi je, a i više odgovara onome čime se bavim, reći da sam vizualni umjetnik. Tako je i sasvim logičan naziv skulptura s te izložbe “Mistični prostori”.
Poznavatelji umjetnosti među ostalim naglašavaju da ste slikar osebujne likovne poetike koncipirane na južnohrvatskim ishodištima prožetim mediteranskom i kršćanskom kulturom...
Što bih drugo mogao biti? Ja sam ovdje rođen, svi moji životni i artistički obzori sadržani su u morskom kanalu između rodnog otoka i grada mog dječaštva, mladosti i duboke zrelosti. Umjetnik može doći do međunarodnih visina i artističkih dostignuća polazeći od svojih inspirativnih startnih blokova, od zemlje iz svog zavičaja. Od krajolika i kulturnog nasljeđa koji oblikuju gomilu njegovih umjetničkih postignuća. Sve to može potkrijepiti umjetnost jednog Marca Chagalla. Zato je moja umjetnost isprepletena tlorisima crkvica ove zemlje. Zemlje natopljene znojem truda naših težaka, žuljevima naših ribara, vala i bregova sa zavjetnim crkvicama, gomilama naših međa. Svega izvorno hrvatskog, dalmatinskog. Sve to pisano i risano glagoljskim pismom Bašćanske ploče. O, otoče moj!
Autor ste četiriju svečanih zastora koje ste napravili za kazališta u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Šibeniku pod zajedničkim nazivom “Jadranski poliptih”.
To je djelo na koje sam osobito ponosan. Uspio sam oslikati četiri tako zahtjevna velika platna uz financijsku pomoć gospodarskih subjekata bez ijedne kune poreznih obveznika. Ti artefakti su donacije Zagrebačke i Jadranske banke i moje malenkosti. Mislim da je to jedan od oglednih primjera ulaganja gospodarskih subjekata u umjetnost. Bilo bi dobro kad bi toga bilo više. Dopustite mi da o ovom “Poliptihu” citiram povjesničara umjetnosti dr. Joška Belamarića: “Jadranski poliptih našeg istaknutog umjetnika Matka Trebotića zauzima posebno mjesto. Riječ je o djelima koja će na osebujan način simbolizirati ulazak u kulturni prostor Splita, Dubrovnika, Rijeke i Šibenika još dugo, dugo u budućnosti. Kulturna vrijednost “Jadranskog poliptiha” ostat će trajna baština. Umjetnička djela kao što su velebna uprizorenja majstora Trebotića ostavljaju neizbrisive tragove u vremenu, podsjećaju na prave vrijednosti i oplemenjuju naše živote.”
Želja vam je napraviti i svečani zastor za HNK u Zagrebu?
Ostala mi je neostvarena želja zastor za HNK u Zagreb za koji već postoje skice i dozvole vlasnika, Ministarstva kulture i grada Zagreba. Tema je Marko Marulić i njegovo djelo, dar Splita Zagrebu. Teško je vjerovati da će se ostvariti u ovoj ugrozi korone koja dovodi do kolapsa gospodarstva. Najvažnije je sačuvati zdravlje, a potom, ako Bog da, možda se taj artefakt i dogodi. Živi bili pa vidjeli !
Nikada niste bili ni u jednoj političkoj stranci. Ne zanima vas politika?
Politika na temu dnevne stranačke politike nije me zanimala. Moja politika uvijek je bio društveni angažman za dobrobit društva u kojem živimo. Rasti u zemlji radničkog samoupravljanja i jednopartijskog sustava sigurno nije dobitna kombinacija. Pogotovo za jednog umjetnika. Ali ni liberalni kapitalizam koji sam upoznao živeći i radeći u Njemačkoj nije baš cvijeće! Nedokučivi su moji ideali jedne kršćanske socijalne pravde, tolerancije različitosti i ljudskosti. Potkraj 80-ih angažirao sam se u Zelenoj akciji, bio jedan od osnivača stranke. No dolaskom prvih demokratskih izbora mnogi su se učlanili u nove političke stranke što nije bila moja opcija. Povukao sam se, a početkom Domovinskog rata prvi sam se put “politički angažirao”. Iako sam imao stan u Düsseldorfu, s obitelji sam ostao u Splitu. Nije to bilo neko “junačko djelo”, nego zauzimanje stava kako bih pokazao gdje spadam i gdje mi je dom koji je bio ugrožen ne metaforički, nego stvarno, jer kad je razarač “Split” bombardirao grad, jedna granata pala je u dvorište našeg doma. Pored pretrpljenog straha, stradala je fasada s prozorima. Ništa strašno. A ja se još sjećam punih vapora koji su plovili za Italiju. Sjećam se i Šantićevih stihova - “Ostajte tu...”
Upoznali ste iznimne domaće i strane umjetnike. Koliko su utjecali na vaše stvaralaštvo i poimanje umjetnosti?
Trojica su me na svoj način impresionirala i obogatila. Kuriozitet je susret u Rimu 1977. gdje sam u prestižnoj galeriji Il grifo imao samostalnu izložbu. Svakodnevno sam ispijao cappuccino u Caffeu Greco. Tu sam upoznao ikonu nadrealizma Giorgia De Chirica koji je odlično govorio njemački i udvarao se mojoj mladoj supruzi koja ga je vjerojatno više impresionirala nego moja tadašnja umjetnost!. Drugi susret, poznanstvo i neka vrsta suradnje bila je sa susjedom u Düsseldorf-Oberkaselu, karizmatičnim šamanom konceptuale Josephom Beuysom 80-ih godina prošlog stoljeća. Razgovori s njim puno su mi značili u osobnom poimanju i produbljivanju spoznaja o važnosti suvremene umjetnosti. Iz tog doba ostao je mali zajednički crtež-kolaž koji je u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu. Negdje krajem 70-ih imao sam čast upoznati velikog Marina Tartagliu i kad sam bio u Zagrebu posjećivao sam atelijer na Akademiji likovnih umjetnosti. Razmijenili smo nekoliko kratkih pisama, a u zadnjem iz siječnja 1977. Tartaglia mi je napisao: “Dragi prijatelju, kako vidim imate još ovu pozitivnu karakteristiku, a to su dva T u prezimenu: Tintoretto, Titian, Tartaglia, Theotokopulos”. Sigurno je da su usporedbe pretjerane, ali ipak ljubomorno čuvam to pismo. Lijepo je pročitati riječi jednog Marina Tartaglie.
Što radite u ovoj koronaizolaciji, pripremate li nešto novo?
Moj drugi nerealizirani prostorni projekt je “Tloris i crvena vertikala”, javnosti predstavljen 2013. u masliniku Meštrovićeva Kašteleta, a kustos bio je Andro Krstulović Opara, tadašnji ravnatelj Galerije Meštrović. Prije pet godina pred Galerijom umjetnina u Splitu postavljena je ista instalacija kao uvod u moju veliku retrospektivnu izložbu kustosa Branka Franceschija. No instalacija “Tloris i crvena vertikala” nikad nije postavljena ondje gdje je trebala stalno ostati, na Zapadnoj obali u Splitu kako je predviđeno projektom autora Zapadne obale, arhitekata iz biroa Nemiko. Naravno, zahvaljujući nečinjenju sadašnjeg gradonačelnika i gradske uprave!
Glede samoizolacije, ona mi je konstanta već pedeset godina jer moja umjetnost nastaje u četiri zida mog atelijera. No nepodnošljiva je ova psihoza ugroze, zaraze, bolesti. Nedostaju mi druženja, putovanja, odlasci u teatar, na izložbe, koncerte, večere po restoranima. Usprkos svemu, sustavno i svakodnevno radim u atelijeru, upravo na objektima od stakla za galeriju Mala u Zagrebu i Silvija Hrastu. S tekstom Branka Franceschija i zapakirano u dizajn “Gambbe” Gamulina. Da su vremena normalna, sve bi bilo promovirano do Božića. Ali kako sve prolazi, proći će i ova pošast.
Što je s Galerijom Trebotić u Milni, u kojoj je fazi?
U fazi je idejnog projekta koji je izradio moj sin Frane, arhitekt u Beču. Pojavom pandemije COVID-19 sve je stalo. Nisam mogao putovati, sve prateće radnje što podrazumijeva donacije, financiranje, europske fondove, sve je na čekanju. Potrebno je strpljenje da bi se projekt doveo barem do građevinske dozvole. A dogodine, ako Bog da, na izložbi bih predstavio moju donaciju koja će sadržavati moja umjetnička djela, od prve samostalne izložbe pa do danas. Ostaje vidjeti kako će reagirati Županija, Ministarstvo, sveučilište... Mislim da sve skupa neće stati jer građevinska parcela u mom je vlasništvu. Na atraktivnoj lokaciji na rivi, nasuprot neobaroknoj župnoj crkvi. Upravo tamo Prostornim planom predviđena je i gradnja galerije.
