O holokaustu su napisane brojne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Ali u cijelom tom umjetničkom obilju, roman češke autorice Alene Mornštajnove, jednostavno nazvan “Hana”, izdvaja se i literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan. Roman koji je u Češkoj objavljen prije samo tri godine objavio je zagrebački Hena com, prevela Sanja Milićević Armada i uredila Marina Negotić.
U čemu je tajna “Hanine” literarne, ali i intelektualne zavodljivosti, iako je riječ o tako teškoj i već naširoko obrađenoj, netko će možda reći i potrošenoj temi kao što je to holokaust? Pa upravo u činjenici da Alena Mornštajnová nije pisala roman o holokaustu, nego o Hani, ženskom liku koji je obradila do najsitnijih fizičkih i psiholoških pojedinosti. Tu treba i naglasiti da čitatelj shvaća da je baš Hana glavni lik romana tek u trenutku dok se približava kraju. Jer na samom početku romana nesretna je Hana šutljiva i zapuštena, čudnjikava i nimalo zanimljiva teta koja u džepovima otrcane haljine krije mrvice kruha koje neprestano vrti po ustima i ide na živce svojoj malobrojnoj obitelji, sestri Rosi, šogoru Karelu, nećakinjama Miri i Dagmarki te nećaku Otu.
A kada se u veljači 1954. godine, na skromnoj rođendanskoj proslavi u gradiću Valašské Meziřiči svi članovi obitelji (osim nestašne Mire koja je bila kažnjena jer je pala u ledenu rijeku) otruju princes-krafnama, pa na životu ostaju samo Mira i Hana koja je imuna na tifus, počinje se okretati literarni i povijesni žrvanj Alene Mornštajnove o tri generacije židovske obitelji Heler.
Naravno, češka autorica najviše se bavila ženama iz te obitelji, bakom Elsom, njezinim kćerima Hanom i Rosom te unukom Mirom koja je nesretnim stjecajem okolnosti ostala jedini nasljednik obiteljske premučne, surove povijesti, iako nije zanemarila ni utjecaj muškoga roda na njihovu sudbinu. A taj je bio presudan, primjerice u trenutku kada je Hana na početku Drugog svjetskog rata očekivala da će se udati za naočitog Čeha Jaroslava i tako spasiti obitelj od nacističkog pogroma, ali i sebe nagraditi idealnim suprugom i muškarcem. Ali jok. Sudbina je bila brutalna. Jaroslav je i zbog pritiska obitelji odustao od ideološki opasnog vjenčanja i napustio nesretnu Hanu koja je na njegovo “da” čekala predugo, do trenutka kada se njezina majka s dvije kćeri više nije mogla domoći spasa i Velike Britanije bježeći od Hitlerovih kandži.
Ipak, za svoju je ljubavnu strast i ljubavnu vjeru u sugrađanina s kojim je bez puno priče izgubila nevinost bila teško kažnjena. Dospjela je u koncentracijski logor, prvo u Terezin u Češkoj, a onda u Auschwitz u Poljskoj, zajedno s bakom, djedom i majkom. Mlađu sestricu Rosu skrili su na tavanu dobri češki sugrađani iz gradića Valašské Meziřiči, riskirajući vlastiti život, ali i spašavajući čast češkog naroda.
A eto, cinična sudbina Rosu je spasila od nacističkih logora, ali je nije spasila od otrovne princes-krafne. Ali je zato spasila njenu nemirnu kćer Miru koja je na kraju krajeva svoje ljubavno gnijezdo savila baš uz Jaroslavova sina Gustava, iako se toj vezi teta Hana protivila, a da nećakinji nije mogla priznati zašto. Jer život tete Hane, logorašice i ljubavne izopćenice bio je posut tajnama od početka do kraja. Jedra gradska ljepotica postala je strašilo, peteespeovka od koje su bježali svi i s kojom je bolje bilo ne imati posla.
A iza njezine tuge i grizodušja, o kojem nikome nije mogla ni htjela pričati, skrivala se topla i meka ljudska duša koju je civilizacija ni krivu ni dužnu osudila na najveće patnje. Ipak, svoju je starost provela u ljubavi prema nećakinji Miri i njenoj obitelji. Oni su barem donekle rastopili njezino olovno srce koje nekim čudom nije puknulo u logorskim užasima o kojima Alena Mornštajnová piše jasno, ali ipak diskretno, minimalistički, bez povišenog tona i ideologizacije, poštujući patnje svih žrtava nacizma koji je u jednom trenutku poput nezaustavljivog tsunamija gotovo cijelu Europu pretvorio u pakao i u čistilište. Roman “Hana” moćna je prozna rijeka koja svojim junacima ne krade dušu, i baš je u tome najveća tajna njezine opojnosti.