Danas se u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu otvara izložba “Ako tebe zaboravim... Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945./ zadnje odredište Auschwitz” u organizaciji Hrvatskog povijesnog muzeja i Hrvatskog državnog arhiva. Ta lokacija nije izabrana slučajno, upravo je ovdje bilo sabirno mjesto za zagrebačke Židove koji su onda željezničkim vagonima deportirani u koncentracijske logore. Izložba koja se događa pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske ima i dodatno značenje.
Na redu su ministarstva
– Ovim postavom Hrvatska pokazuje da ima sadržaj za budući postav u muzeju u Auschwitzu, doznajemo od Matee Rešetar Brstilo, ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja. Poznato je kako je u muzeju Auschwitz jedino Blok 17, prostor namijenjen državama bivše Jugoslavije prazan, bez postava.
– Stručnjaci su se dogovorili o sadržaju postava, složili smo se i o sadržaju i o broju stradalih u Drugome svjetskom ratu. Sada je na nadležnim ministarstvima da postignu konačni dogovor – rekla nam je Nataša Mataušić iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, vodeći autoritet za pitanja holokausta i žrtava Drugoga svjetskog rata u nas.
– Točno su određena pravila po kojima se rade postavi u muzeju Auschwitz, kakve se fotografije smiju stavljati, kakvi dokumenti, vodi se računa u svemu. Izložba je postavljena prema tim standardima, doznajemo u obilasku postava.
– Izložbi je cilj pokazati kako se holokaust nije odvijao negdje drugdje, nego upravo tu u našoj neposrednoj blizini. Isto tako, izraz “tvornice smrti” nije tek floskula jer u Auschwitzu su ljudi doista tretirani na taj način, njihovi ostaci reciklirani, od njihove kose pravilo se platno, pepeo se koristio kao gnojivo, zlatni zubi i nakit talili – rekla je Nataša Mataušić, koja ističe nesebičnu pomoć privatnih osoba koje su izložbi priskrbile vrijedne eksponate. Rajka Bućin iz Hrvatskoga državnog arhiva suautorica je izložbe angažirana na teškom poslu utvrđivanja točnog poimeničnog broja žrtava.
Vrijedni osobni iskazi
– Velika su vrijednost izložbe osobne priče žrtava, ali i ljudi koji su ih spašavali. Istraživanjem se i danas dolazi do frapantnih podataka jer su neki od arhiva, primjerice, oni sovjetski, postali dostupni tek relativno nedavno pa se broj žrtava i njihova imena sada može preciznije utvrditi – rekla nam je Bućin. Posebno su istaknuti videozapisi sa sjećanjima preživjelih, Olega Mandića, Branka Lustiga, Ota Konsteina i Tonke Petričević. Jasno, progonu u NDH nisu bili izloženi samo Židovi, već i Srbi i Romi, kao i antifašisti pa je tako slučaj Tonke Petričević osobito značajan.
Bila je sudionica jedne od rijetkih pobuna u Auschwitzu koju je povela grupa hrvatskih partizanki. Postav i vizualni identitet izložbe u četiri cjeline napravili su Damir Gamulin i Antun Sevšek. A on je zamišljen da prikaže doista sve o stradanju, dokumentacijom, često i doista eksplicitnim fotografijama kao i posebnom zvučnom kulisom.
Sramota je što se u jednoj obrazovnoj instituciji poput studentskog centra u 2020-toj godini ovo postavlja