O vrućinama bolje i ne govoriti jer toliko pritišću da nas i sam spomen na njih još više razdražuje. Možemo samo nuditi prijedloge kako se rashladiti, a odlazak u klimatizirani muzej sigurno je jedan od načina. I to jako dobar. Predlažemo MSU u kojem traje izložba Gorana Trbuljaka (Varaždin, 1948.) “Da sam umjetnik, bio bih genij”, minimalistička, a zapravo krcata jer, valja naglasiti, on je konceptualni umjetnik u punom smislu riječi, kod kojeg je važna ideja, a ne njezina materijalizacija pa je pred nama izložba koja se ne gleda, već se čita. Poziv je tim intrigantniji znamo li da tom izložbom Trbuljak nakon 14 godina prekida svoju odluku o neulaženju i neizlaganju u MSU. Zašto je uopće donio tako radikalnu odluku?
Teško je reći jer zapravo on to nikada nije eksplicitno otkrio. Čak ni u zanimljivoj i provokativnoj knjizi “Neka razmišljanja i dvojbe o temi moga sadašnjeg i budućeg odnosa s institucijom MSU Zagreb” koju je izdao prije ove izložbe, a čije su iznimno humoristične stranice uvećane i prekrižene ovdje i izložene.
– I na “Plakatima o neulaženju u muzej, 2009.-2024.”, koji su također izloženi, Trbuljak u tekst uvodi zvjezdicu nakon koje očekujemo objašnjenje, a on kaže da razlozi za to mogu biti umjetničke ili principijelne naravi i zapravo sve ostavlja špekulacijama – kazala je kustosica izložbe Radmila Iva Janković pa nastavila:
– Svi ipak kao objašnjenje za odluku o neulasku u MSU čitamo događaj iz 2009. godine, sa samog otvorenja nove zgrade MSU, kada su umjetnici ostavljeni da stoje na kiši ispred zgrade. Političari su bili ti koji su vodili otvorenje, a vani su kisnuli i Trbuljakov najdraži umjetnik Getulio Alviani i Ivan Picelj. Trbuljak je tu epizodu vidio kao “otvorenje kuće umjetnika, a umjetnici, koji bi trebali biti unutra prvi uz svoje radove, čekaju vani” i to je bio moment koji ga je strašno razljutio. Bila sam svjesna da će nagovoriti ga da se predomisli i pristane na izložbu biti nemoguća misija, ali eto, kad se pojavila ideja ready-madea, njegova čuvenog Glavopera koji se vraća u prirodni okoliš čime ga oslobađa muzejskog jarma, to je bio okidač da ipak pristane.
Ili, kako je to Trbuljak sam lijepo objasnio: “Mogao sam mirno u umjetničku mirovinu sa stažom od 14 godina neulaženja u taj muzej. Bio bih jedini suvremeni hrvatski umjetnik koji nije ušao u MSU, koji tamo nije izlagao iako je bio pozvan, te bih možda bar kao takav ušao u povijest, kako su mi neki to savjetovali. Međutim, u navedenoj knjižici na jednom mjestu spominjem i poriv da apeliram da se svi ready-madeovi oslobode umjetničkog jarma i da im se da sloboda, te da se svi oni vrate na obavljanje svojih originalnih funkcija daleko od muzeja i umjetnika, a da sebe promoviram u budućeg aktivista za njihova prava. Pomislio sam: ako stavim na vagu svoje mjesto u povijesti umjetnosti kao jedinog umjetnika koji nikad nije ušao u Muzej i angažman i borbu za slobodu predmeta od umjetnosti, što će prevagnuti? Ovo drugo.”
Valja naglasiti da ova izložba nije retrospektivna, ali vodi kroz Trbuljakov umjetnički put, od dilema oko MSU i stava prema monografijama do blockchaina kao mjesta gdje se umjetnost prodaje bez posrednika. Podijeljena je u osam poglavlja i počinje s “Knjigama umjetnika”. To je cijeli niz njegovih samizdata, počevši od 1972. godine, a prolaskom kroz jedan crni hodnik dolazimo do nečeg što je dijametralno suprotno tim minimalističkim knjižicama, a to su njegove tzv. monografije, odnosno ciklus “Tisuću i jedna monografija”. Mahnito ih je počeo raditi od 2009. godine i izrađivao ih od svega, turističkih deplijana, slikovnica, novina, reklama... One su i neka vrsta hommagea velikoj tradiciji samizdata u Hrvatskoj koja počinje s Gorgonom i Grupom šestorice autora, no tom prekomjernom proizvodnjom on im ujedno oduzima auru. Od njih 1000 izloženo ih je 300, a 1001. je katalog ove pomirbene izložbe s MSU. Izloženi su i plakati o “neulaženju u MSU” koje je izlagao u Beogradu, Ženevi, Ljubljani, a koji govore o njegovoj principijelnoj odluci da ne ulazi u MSU i na kojima uvijek ponavlja istu fotografiju muzeja izvana, s tim što zadnji plakat iz 2024. godine, više nema tekst već samo sliku, jer ovo je ipak godina u kojoj je ušao u Muzej.
Važan za izložbu je i latinoamerički pisac Carlos Fonseca čija je knjiga “Muzej besanih” nadahnula Trbuljaka za istoimeni rad, a s piscem se i povezao na niz razina iako je 40 godina mlađi od Trbuljaka. Nisu se nikada sreli, ali Fonseca mu je napisao predgovor u katalogu, a pred kraj izložbe koja traje do 8. rujna dogodit će se i njihov susret jer Fonseca dolazi u Zagreb gdje će održati predavanje.
– “Muzej besanih” je rad za koji Trbuljak kaže da ne zna što je zapravo, ali morao ga je napraviti. Dakle, kupio je 14 Fonsecinih knjiga, 14 je tu opet brojka koja asocira na 14 godina neulaženja u MSU, i našao u njima stranice koje su ga jako dotaknule, obilježio ih je i izložio. To je roman, gotovo krimić, koji se bavi pričom o nestaloj manekenki koja je u međuvremenu promijenila profesiju i postala konceptualna umjetnica koja je na internet ubacivala lažne informacije koje su štetile burzi i rušile vrijednosti dionica. U jednom je trenutku uhićena, a na sudu počinje i najzanimljiviji dio romana jer tu ona spominje sve umjetnike čija se umjetnost našla na optuženičkoj klupi, od Michelangela preko Veronesea do Brancusija...njihove priče koristi kako bi opravdala svoj čin jer želi pokazati kako umjetnost ima druga pravila i kako je njen projekt bio i jest veliki umjetnički rad. Knjiga govori o temama anonimnosti, osamljenosti, opsesijama, i Trbuljak je u njoj pronašao sebe jer i on se svojedobno ubacivao u umjetnički sustav s lažnim imenom i prezimenom, kao Grgur Kulijaš, i puno radio kao anonimni umjetnik – kazala je Radmila Iva Janković.
Zadnji dio izložbe je onaj koji je ujedno i razlog Trbuljakova ulaska u muzej Glavoper (frizerski bazen za pranje kose) kojeg je kupio preko Njuškala od svojeg imenjaka Gorana Trbuljaka, a podsjetio ga je na Duchampov “Pisoar(Fountain)”. Prvi put ga je izložio u MUO 2018., od tada ga je selio i zezao se s njim, nosio ga na fontanu da naglasi njegovu ljepotu. Sada je odlučio da se u muzej želi vratiti kao aktivist u smislu nekoga tko oslobađa ready-madeove od jarma umjetnosti, muzeja pa i samog umjetnika, i započeo je proces njegove ‘deredimedizacije’ (De readymadeization) ili povratka u njegov prirodni okoliš. Napisao je i poziv da Glavoper daruje onome tko će mu vratiti njegovu originalnu funkciju u frizerskom salonu i već je dobio ponude tako da će on do kraja izložbe zacijelo dobiti svoj novi dom.