Mnogo je pohvalnih kritika, pa i oscarovskih predviđanja, napisano na račun najnovijeg filma slavnog američkog redatelja Martina Scorsesea "Ubojice cvjetnog mjeseca" koji upravo gledamo i u našim kinima. Mnogi taj film svrstavaju u vrh opusa ovog redatelja, a nedavno je izdavačka kuća Egmont, u svojoj biblioteci Puls, objavila istoimenu knjigu Davida Granna (u prijevodu Igora Rendića) prema kojoj je film snimljen. Namjerno govorimo o knjizi, a ne o romanu, jer ovo se djelo ne može ocjenjivati uobičajenim alatima književne kritike. S literarne strane, čak i kada se razgovara o žanru publicistike, vrijednosti gotovo da i nema jer ne može se reći ni da je djelo nastalo kao produkt istraživačkog novinarstva. Tu su samo pobrojene činjenice, a knjiga svu pozornost zaokuplja činjenicama koje Grann donosi i koje su sve potkrijepljene dugom listom povijesnih arhiva iz kojih su prikupljene. Ti su fakti mnogo važniji od njegova stila pisanja, toliko važni da se o njima mora govoriti i izvan okvira sada već slavnog filma.
Priča je poznata i ponavlja se od vremena osvajanja Divljeg zapada: domorodačko američko stanovništvo (toliko podcjenjivački i cinično zvano Indijancima, a sve zbog bjelačke pogreške onih koji su bili sigurni kako su stigli u Indiju) protjerano je u rezervat na pustinjski praznom zemljištu. I svi zapravo očekuju da pleme ondje mirno, utonulo u alkohol, dočeka smrt od bolesti koje su im donijeli osvajači. No, kada se upravo pod zemljom tog rezervata pronađu naftna polja i nevjerojatne zalihe crnog blaga, sve se mijenja. Pripadnici plemena Osage postaju najbogatiji Indijanci na svijetu, a njihovim bijelim susjedima ubiti Indijanca jednako je kao zgaziti žohara.
No ova se priča ne događa u vremenima osvajanja američkih bespuća, u vremenima Divljeg zapada i revolveraša, već u dvadesetim godinama 20. stoljeća. I nije monstruozna samo zbog opsega zavjere u kojoj se doslovno svi bijelci bez ikakve muke mogu dočepati velikih svota novca koje im ne pripadaju već i zbog toga što je nekome, među ostalim, sasvim normalno oženiti se ženom iz plemena Osage, spavati u njenu krevetu, dobivati i odgajati s njom djecu i cijelo to vrijeme ubijati članove njene obitelji, čiju zemlju onda ona nasljeđuje. Jasno je da bi ona bila tek zadnja u nizu.
To je samo jedna od priča, središnja u ovoj knjizi jer je istraga smrti u toj jednoj indijansko-bjelačkoj obitelji dovela i do osnivanja moćnog FBI-a. Slika koja iskrsava pred očima čitatelja mnogo je gora od toga, od načina na koji bilo koji pripadnik plemena mora imati skrbnika od kojeg onda mora moliti svaki iznos novca koji mu zakonski pripada, pa do sveopće korupcije u koju su uključeni i policija i sudstvo, ali i liječnici, mrtvozornici, grobari... Ovo je popis najgorih zločina počinjenih u ime bijele rase, popis zlodjela nekolicine kriminalaca, ali i opis opće šutnje koja je progutala i pokopala ono malo ljudi koji su pokušali biti na strani pravde. Ovo je jednostavno slika rasizma, raširene "bolesti" za koju, kao što pokazuju recentni događaji, još nije pronađen lijek.
Rasizam je trenutačno vruća roba u svijetu književnosti i mnogi bi sam taj pojam izbrisali iz književnosti, kao da se sam rasizam nikada nije dogodio. Kao da se i sada ne događa. Dokazuje to, primjerice, novi odnos prema djelima Karla Maya uz koja su odrastale generacije čitatelja. On je među ostalim stvorio i lik Winnetoua (podsjetimo da naše krajeve i dalje obilaze Nijemci koji su odrastali uz obožavane njemačke filmove o Winnetou), koji je odavno apostrofiran kao književni lik stvoren na rasizmu i kolonijalizmu te koji je posve pogrešno prikazao mnogo činjenice iz američke povijesti. No, očito je tek sada došlo vrijeme da se o Karlu Mayu i njegovu slavnom poglavici razgovara s tih pozicija. Iako su pozivi na "otkazivanje" Winnetoua krenuli s društvenih mreža, lani je književnim svijetom odjeknula vijest kako je njemačka izdavačka kuća Ravensburger na pritiske odgovorila tako da je povukla dvije svoje dječje knjige o Winnetouu. A zapravo je samo djeci trebalo objasniti sve o rasizmu, sve o vremenima kada velika većina ljudi u tome nije vidjela ništa sporno, dok se danas rasisti uspješno skrivaju i u najglasnijim (anonimnim) virtualnim prozivkama.
Svakako najpoznatiji antirasistički roman je "Ubiti pticu rugalicu" Harper Lee, književnice koja je stekla svjetsku slavu svojim prvim i jedinim romanom, kao i nadimak Jane Austen južne Alabame. Njen roman, kojim je 1960. osvojila Pulitzerovu nagradu, dirljiva je priča o odrastanju i diskriminaciji crnaca na američkom jugu 30-ih godina prošlog stoljeća (također popraćena slavnim filmom), a poražavajuće zvuči činjenica da se isti takvi antirasistički romani pišu i objavljuju danas kada smo debelo zagazili u 21. stoljeće. Takav je, primjerice, roman "Male velike stvari" Jodi Picoult, koji govori o strašnim posljedicama rasizma današnjice. Tu je u središtu priče crna primalja kojoj liječnici zabrane da dotakne tek rođeno dijete bijelih roditelja (i to danas!!!), a kada se ona ogluši na tu naredbu nakon što novorođenče padne u srčani arest, nađe se usred sudskog procesa u kojem se među ostalim sudi i boji njene kože. Naravno, ovaj put na način 21. stoljeća, u kojem se ta boja ne smije ni spomenuti, čak ni u obrani žene koja nije učinila ništa pogrešno.
Izgleda da je krajnje vrijeme da svi pročitamo "Rasizam objašnjen mojoj kćeri" koji je 1998. godine napisao Tahar Ben Jelloun kao odgovor na pitanja njegove tada desetogodišnje kćeri Mérième o rasizmu i diskriminaciji. Esej je preveden na hrvatski jezik pod naslovom "Rasizam objašnjen mojoj kćeri i bujanje mržnji" i on je u biti namijenjen djeci osnovnoškolske dobi. Zbog toga je napisan jasno i objektivno, jednostavnim i razumljivim rječnikom. O njemu bi trebalo predavati u svim školama svijeta. Možda bi pomoglo!