Bilo je lijepo odrastati uz Pipi Dugu Čarapu na televizijskom ekranu. Djeca koja su imala tu sreću u svakoj su epizodi ove serije, koju je emitirala nekadašnja Televizija Zagreb, dobila obilatu dozu dokaza koji su slavili dječju maštu, slobodu, hrabrost, optimizam, otkvačenost... zapravo sve one osobine koje izgubimo odrastanjem. A najjaču djevojčicu na svijetu stvorila je švedska književnica za djecu Astrid Lindgren, koja je rođena na današnji dan 1907. godine.
Njezin značaj je neupitan, i to ne samo u skandinavskoj književnosti. Kada je Astrid Lindgren umrla 28. siječnja 2002. u Stockholmu, Šveđani su dobro znali da su izgubili svjetsku veličinu, književnicu čija su djela prevedena na 80 jezika i objavljena u više od sto zemalja svijeta. Zbog toga je švedska vlada te iste 2002. godine osnovala književnu nagradu koja nosi njezino ime te ga čuva za buduća pokoljenja, a koja je namijenjena stvaralaštvu za djecu. Novčani dio te nagrade iznosi pet milijuna švedskih kruna i to je najveća nagrada za književnost za djecu.
Astrid, punim imenom Astrid Anna Emilia, rodila se u obitelji Ericsson koja je bila puna ljubavi i koja je voljela pričati priče. Još kao malena djevojčica Astrid je otkrila svoj talent za pričanje priča i svi su zaigranoj djevojčici govorili da će biti književnica, i ne znajući koliko će njezino djetinjstvo na malenom seoskom imanju jednog dana biti važno u velikim djelima koja će napisati. Debitirala je 1944. godine knjigom "Britt-Marie otvara svoje srce" s kojom je osvojila drugo mjesto na natjecanju nakladničke kuće Rabén & Sjögren. Već sljedeće godine Lindgren je pobijedila na tom istom natječaju i bila je to godina kada su Švedska, a za njom i cijeli svijet upoznali Pipi Dugu Čarapu, najjaču i tada najneobičniju djevojčicu na svijetu, koja je 1974. godine dobila prijatelja u našem Antuntunu Grigora Viteza.
No lik Pipi, kojem danas pripada mjesto u samom vrhu književnosti za djecu, nije naišao na sveopće odobravanje. Roman je prvo odbila izdavačka kuća Bonniers förlag, da bi ga nakon tog hladnog tuša autorica prepravila kako bi ga poslala na natječaj u Rabén & Sjögren. Tamo su ga prihvatili, jer su odmah prepoznali da u rukama imaju pravo blago, a samoj su Astrid odmah dali i posao. Ona je, naime, od 1946. godine pa sve do umirovljenja 1970. godine bila urednica za dječju književnost kod tog uglednog nakladnika te je zaslužna za brojne druge uspješne karijere.
A što je bilo sporno u romanu za djecu "Pipi Duga Čarapa"? Bila je to u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata literatura za djecu koja doista nije bila uobičajena te su mnogi tvrdili da će zbuniti djecu, dok su neki zagriženiji spominjali i "odvođenje na krivi put". A Pipi je neodoljiva, hrabra curica dobroga srca, posve neustrašiva, djevojčica koja svakom problemu pronađe posve neočekivano rješenje. Ona ima crvenu kosu spletenu u dvije pletenice koje drži žica, simpatično lice posuto pjegicama i najneobičnije kućne ljubimce: majmuna i konja. Ono što je zasmetalo dušobrižnicima bila je činjenica da ona živi sama. Njezina mama je "anđeo na nebu" koji, kao što to Pipi tvrdi: "Sigurno viri kroz neku rupicu i gleda sve što radim", a tata je kralj na nekom dalekom tropskom otoku.
Mi bismo danas rekli da je Pipi dijete disfunkcionalne obitelji samohranog roditelja koji je često odsutan, ali Astrid je zapravo u tu bajkovitu priču o dječjoj svemoći stavila realnu situaciju, opisala ono što je vidjela oko sebe. U tim su poratnim godinama mnoga djeca odrastala baš u obiteljima u kojima su očevi stradali u ratu, a mame morale raditi cijele dane kako bi prehranile djecu. I baš zato je Pipi bila lik koji je bilo nemoguće ne voljeti. No mnogima je zasmetala ta djevojčica koja ima u najmanju ruku kontroverzne stavove prema općem poretku u društvu i za jedno dijete od devet godina posve neuobičajen stil života. To je otišlo toliko daleko da je, primjerice, u Francuskoj knjiga zbog anarhije i provokativnoga karaktera sve do 1995. godine bila dostupna samo u cenzuriranoj verziji.
Mnogi tada nisu znali da je Pipi Duga Čarapa zapravo bila i način na koji je Astrid Lindgren bježala od stvarnosti jer priče o toj neobičnoj djevojčici, koje su joj donijele svjetsku slavu, pisala je u vjerojatno najtežim trenucima u životu, kada je njegovala svoju teško bolesnu kćer Karin. Njoj je pričala te priče, kasnije ih zapisala, sve u namjeri da to bude poklon za Karinin deseti rođendan, a ne hit knjiga uz koju će odrastati djeca cijelog svijeta. Kada je bolesnička kriza prošla, Astrid je ponovno radila punim tempom, a tada ju je časopis Damernas värld poslao (1948. godine) u Ameriku kao svojevrsnu dopisnicu zaduženu za sve teme koje nisu politika. Tamo se ona na licu mjesta suočila s diskriminacijom crnaca i to ju je inspiriralo za pisanje nove knjige "Kati u Americi". I tako je ova književnica zapravo s tri prva romana za djecu započela veličanstveni niz u kojem se nalazi oko 120 naslova.
Bavila se najrazličitijim temama, pisala o djetinjstvu u selu i gradu, problemima odrastanja, osamljenosti, sučeljavanju djece s životnim tragedijama (smrt u obitelji u romanu "Braća lavljeg srca"). No u njezinu su opusu i djela puna fantastičnih elemenata, a voljela je pisati i komične priče kao one u serijalu o Emilu iz Lönneberga. Pisala je Astrid Lindgren i kriminalističke priče, od kojih je najuspješniji i najpopularniji serijal o detektivu Kalleu Blomkvistu. Stoga nije nimalo slučajno da se glavni junak romana švedskog novinara, pisca i aktivista Stiega Larssona, koju svijet danas poznaje pod zajedničkim naslovom "Trilogija Millennium", zove baš Mikael Blomkvist.
Osim po svojim književnim djelima i uredničkom radu, Astrid Lindgren poznata je i kao aktivistica u borbi za prava djece i prava životinja. Zbog svoga zalaganja za pravdu, ravnopravnost i nenasilje za života je smatrana jednim od najvećih moralnih autoriteta u Švedskoj. Dobila je i mnoga priznanja za svoj humanitarni rad, a među njima se posebno ističe nagrada Right Livelihood Award (poznata i kao alternativna Nobelova nagrada), baš kao što se među književnim nagradama najviše ističe nagrada Hans Christian Andersen koju je dobila 1958. godine, a koja je najprestižnija svjetska nagrada u književnosti za djecu i mlade. Današnjoj djeci Pipi je dostupna kao roman, a mi (jako) odrasli rado se sjećamo TV serije iz 1969. godine koja je bila vjerna ekranizacija knjige, posebno prizora u kojima malena djevojčica jednom rukom diže u zrak vrata na kojima stoji konj. Tada smo znali da je sve moguće!
