Zašto se oko Angeline i Douglasa lome nacionalistička koplja?

Kad velike strane zvijezde odluče snimiti film o ratu u bivšoj Jugoslaviji, gotovo je nemoguće izbjeći reakcije različitih etničkih skupina čiji pojedini pripadnici i danas, ravno dvadeset godina nakon početka raspada Jugoslavije, drugima broje krvna zrnca i dijele se na žrtve i agresore. Nacionalističke strasti posljednjih su mjeseci iznova raspirila čak dva takva projekta – najava filma o smrti 12 banjolučkih beba, koji bi u Republici Srpskoj navodno trebali snimiti Michael Douglas i Goran Višnjić, te upravo dovršeni film Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”.

I prije početka snimanja u Sarajevu oko Angelinina redateljskog prvijenca diglo se mnogo prašine nakon što je vlasnik TV Pinka u javnost plasirao informaciju da se u filmu silovana muslimanka zaljubljuje u svojeg mučitelja. Na noge su skočile žene žrtve rata upozoravajući da se na taj način želi umanjiti patnja tisuća nesretnica koje su seksualno zlostavljali vojnici donedavno bratskih naroda.

Preko svoje udruge zatražile su da vlada zaustavi snimanje u BiH kako bi se izbjeglo daljnje traumatiziranje žrtava. To se nakratko i dogodilo, reakcije su dolazile čak i od UN-a, no bosanski potpredsjednik vlade i ministar Gavrilo Grahovac naposljetku je povukao odluku o zabrani snimanja. Producenti su mu, naime, dostavili Angelinin scenarij, koji je svojim sadržajem demantirao navode vlasnika TV Pinka. Tek što se ta bura malo stišala, pojavile su se tvrdnje da je scenarij utemeljen na priči o paru kojeg su mediji prozvali “sarajevskim Romeom i Julijom”. Njihovu je tragediju znalo cijelo Sarajevo, pa nije teško zamisliti da je Angelina Jolie tijekom jednog od svojih posjeta BiH čula i priču o zaljubljenim 25-godišnjacima čiji su zagrljeni leševi punih sedam dana ležali na mostu Vrbanja prije nego što su ih sugrađani uspjeli ukloniti.

Sarajevski Romeo i Julija

Glasinama da je njihova priča sada iskorištena u hollywoodskom filmu stao je na kraj lokalni izvršni producent filma Edin Šarkić.

– Priča se da je scenarij nastao na temelju slučaja Admire Ismić i Boška Bate Brkića, koji su poginuli na Mostu Suade i Olge 19. svibnja 1993. godine pri pokušaju da napuste Sarajevo. Međutim, Admira je bila moja rođakinja i tvrdim da Angelinin scenarij nema nikakve veze s tim događajem – rekao je odlučno novinarima Blica.

Javio se potom i redatelj Emir Kusturica, koji je najavio tužbu protiv Angelinina filma izrazivši sumnju da je poznata glumica plagirala njegov scenarij “Život je čudo”!

Ubrzo je objavljen službeni sinopsis filma, zapravo ljubavne drame u kojoj muslimanka Ajla shvaća da je zapovjednik srpskog logora u kojem je zatočena – njen bivši momak.

U vrijeme silne medijske hajke u BiH, tijekom koje su se pojavljivale nebrojene kontradiktorne informacije o njenu projektu, slavna je glumica već naveliko snimala u Budimpešti.

– Bilo joj je jako žao zbog tih nesporazuma. Nonsens je da netko sudi o filmu, a kamoli da ga zabranjuje prije nego što je uopće snimljen. Naravno da ju je to pogodilo – ispričao nam je njen prijatelj Rade Šerbedžija, koji u filmu glumi oca glavnog junaka.

Kaže, zbog neprijateljske atmosfere u dijelu javnosti producenti su se bojali da u Sarajevu neće biti moguće nesmetano raditi pa su glumci većinu scena planiranih za snimanje u BiH ipak morali odraditi u Madžarskoj. Na već pripremljen set u Sarajevu poslali su tek drugu kameru, koja je snimila autentične lokacije naknadno spojene s kadrovima snimljenima u Budimpešti. Time su se optužbe da slavna glumica samo pokušava profitirati na bošnjačkoj nesreći obile o glavu lokalnom stanovništvu jer kritičari su zaboravili golem kapital koji sa sobom donose strane filmske ekipe, a koji je sada najvećim dijelom ostao u Madžarskoj. Tjerajući Angelinu iz Bosne, zaboravili su i na činjenicu da narode na ovim prostorima nisu opljačkali američki filmaši, nego naši vlastiti ratni profiteri.

Ne snima dokumentarac

– Naravno da će svaka politika naći svoje razloge za zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, ali Angelina ne snima dokumentarni film da bismo trebali suditi tko je u njemu kako prikazan. To je umjetnički film o odnosu između dvoje ljudi koji prikazuje njihove traume, ljubav, strah i nepovjerenje. To što je smješten u ratnu BiH samo je jedna komponenta, ali jasno je da će se za nju uhvatiti mnogi – kaže Šerbedžija.

A mnogi su se uhvatili i za novu “hollywoodsku” najavu, odaslanu iz glavnog grada Republike Srpske, gdje redatelj Emir Kusturica, uz izdašnu podršku lokalnih vlasti, već neko vrijeme gradi svoj “Andrićgrad”. Sada je najavljeno da bi u Banju Luku trebao doći i hollywoodski superstar Michael Douglas, koji bi bio glavni protagonist u filmu o tragičnoj smrti 12 banjolučkih ratnih beba.

Scenarij za taj film, nazvan “Tajne srca”, napisao je filmaš s losangeleskom adresom Miodrag Džakula, koji je zasad gotovo jedini izvor informacija o filmu koji će se navodno financirati iz budžeta RS. Džakula tvrdi da bi u tom projektu, uz Douglasa, trebali glumiti Robert Duvall, Goran Višnjić i Paz Vega. Pri tome se poziva na hollywoodskog producenta Rafaela Primorca, koji je producirao film “Ultimate Force” s Mirkom Filipovićem iz 2005. godine.

Ipak, ni u jednom važnijem stranom mediju nije se pojavilo ni slovo o tom novom projektu glumačkih zvijezda, a Antun Vrdoljak otvoreno je demantirao tvrdnje o tome da njegov zet Višnjić snima film u Banjoj Luci.

– To nema veze s istinom. Apsolutno sam siguran da Goran ne priprema nikakvu sličnu ulogu. Nemojte nasjedati na te priče – upozorio nas je odlučni Vrdoljak. Kaže, čuo je za producenta Rafaela Primorca, no vijest o golemoj produkciji iza koje Primorac i Džakula navodno stoje ne zvuči mu uvjerljivo.

– Ne podcjenjujem nikoga, no treba biti svjestan da oni nisu velika svjetska imena – kratak je bio Vrdoljak.

Uznemirujuće najave

U pokušaju da o projektu doznamo više od samog Primorca, ostali smo kratkih rukava jer je javno dostupna e-mail adresa njegove produkcije – ugašena. Istovremeno, lokalni producent Žarko Malinović i dalje samouvjereno spominje Douglasa i Višnjića, koji su navodno dobili svoje primjerke scenarija i izrazili zanimanje za projekt te očekuju potpisivanje ugovora.

A o čemu je u banjolučkom projektu riječ, dao je naslutiti scenarist Džakula u jednom od ranijih intervjua.

– Najbitniji lik u filmu je Amerikanac, diplomat, koji je dio imperijalističke mašinerije i onaj koji je gurao priču da se Srbi izoliraju. Upravo njega trebao bi glumiti Michael Douglas. Da bi se to napravilo na pozitivan način, vrlo je važno da univerzalna poruka bude praštanje – kazao je Džakula.

Nešto snažniju političku ogradu iznio je producent filma Malinović.

– Bavimo se univerzalnim vrijednostima i opraštanjem kao iscjeljenjem duše. Želimo da film bude dio svjetske kulturne baštine, a ne da bude u kontekstu politike – rekao je potkraj listopada srbijanskim novinarima.

Potrebe za takvim smirivanjem strasti vjerojatno će biti još jer njegov su film, na temelju informacija dostupnih preko medija, mnogi već proglasili političkim pamfletom, u kojem se tragična smrt banjolučkih beba koristi kako bi se demonizirao NATO, a Srbe u Banjoj Luci prikazalo kao nevine žrtve. A kada se Srbe u Banjoj Luci nazove žrtvama, jasno je da slijedi lavina ljutitih reakcija onih u čijem je rječniku RS i dalje sinonim za državu nastalu na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva.

Quaid spašava Srbe

Nemali broj ljudi ovaj je projekt podsjetio na ratnu odiseju filma “Spasitelj” s Dennisom Quaidom, koji je potkraj 1990-ih srpska nacionalistička propaganda snažno instrumentalizirala. Podsjetimo, Quaid u njemu glumi diplomata koji se priključuje srbijanskoj vojsci u BiH nakon što mu obitelj pogine u napadu muslimanskih terorista. U Bosni pronalazi Srpkinju koju su silovali bosanski vojnici. U pokušaju da je spasi od rata, ali i od bijesa njenih “osramoćenih” rođaka, kreće na put prema Splitu, no djevojku poslije nasmrt umlate hrvatski vojnici. Iako je teško zamisliti da su Quaid i Nastassja Kinski, koja također glumi u “Spasitelju”, uopće svjesni kompleksnosti vjerskih i etničkih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, srpskim nacionalistima njihova su prepoznatljiva imena odlično došla kao argument u borbi za “pravu istinu” o ratu u BiH pa su filmom mahali kad god i gdje god su stigli. Još otvoreniji primjer instrumentaliziranja visokobudžetne međunarodne koprodukcije u lokalnopolitičke svrhe, ovaj put u Hrvatskoj, bio je korištenje “Harissonova cvijeća” s Andie MacDowell, koji je u predizbornoj kampanji 2003. godine po Hrvatskoj pompozno prikazivao Hrvatski istinski preporod Miroslava Tuđmana i Nenada Ivankovića!

Stranačko vodstvo tada je ispravno procijenilo da je riječ o najboljem filmu o vukovarskoj tragediji, no način na koji je njegova domaća premijera iskorištena za vlastitu političku promociju bio je daleko od pokazivanja poštovanja prema namjerama redatelja. A neutemeljene medijske tvrdnje da je riječi o “prešućenom filmu o Vukovaru” pa čak i ona da je bio cenzuriran jer progovara o srpskim zločinima u Hrvatskoj, davale su vjetar u leđa HIP-ovoj kampanji.

Ne znaju nas naći na karti

Podsjetimo, film Harissonovo cvijeće govori o stranim ratnim reporterima u Vukovaru. U glavnim su ulogama velike zvijezde Andie MacDowell, Brendan Gleeson i Adrien Brody, koji pokušavaju izvući živu glavu iz nesretnog grada u trenutku dok u njega prodiru četnici. Iako je bezumno paravojno mahnitanje u Harissonovu cvijeću prikazano s nedvosmislenom osudom, u filmu se, umjesto prohrvatske, može pročitati tek općenita, antiratna poruka – u nekoliko trenutaka glavni junaci čak daju do znanja da im nije previše jasna razlika između dvaju sukobljenih naroda.

Kasnije izjave američkih glumaca dale su naslutiti da ni njima samima ta razlika nije razumljiva, što se djelomično može pripisati zaista složenoj pozadini rata na ruševinama bivše države, a djelomično i poslovičnoj američkoj ignoranciji kada je riječ o svemu što se događa izvan njihova dvorišta. I upravo zbog toga likovi poput Denisa Quaida trebali bi u startu biti diskreditirani kao bilo kakvi zaštitnici tuđeg nacionalnog obraza.

Pretpostaviti je, naime, da “srpskom dragovoljcu” Dennisu Quaidu, baš kao ni “vukovarskom ratnom reporteru” Adrienu Brodyju, vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti da se kompromitiraju u svrhu propagande nekog malog istočnoeuropskog naroda čiju bi državu, novu ili staru, jedva mogli pronaći na karti. To nije spriječilo razne interesne skupine da njihove uloge prisvajaju kao argumente u obrani svojih tezi, pa je lako već sad zamisliti da će se slično događati i s novim stranim projektima na ovim prostorima.

Čitav tekst pročitajte u večernjakovom prilogu Obzor