Ako ste u Zagrebu ove subote, a imate aktivističkih poriva, svakako se pridružite ljudima koji će se u 11 sati okupiti na Trgu maršala Tita kod Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata.
Okupljeni ispred zgrade Pravnog fakulteta neće protestirati što ovaj prelijepi zagrebački trg još uvijek nosi ime jugoslavenskog maršala i komunističkog vođe Josipa Broza Tita. Nije u pitanju ni performerski protest zbog arhitektonsko-kiparskog "kugla" skandala izazvanog maratonskim preuređenjem Ferimportove zgrade za zgradu Muzičke akademije te postavljanjem spomenika koji dio javnosti, ali i skulptor Ivan Kožarić doživljavaju plagijatom. Nije tu u pitanju ni zakasnjeli politički protest protiv članstva Hrvatske u NATO-u koji se, jadan, ni uza svu silu novca ne zna suprotstaviti "maršalu" Vladimiru Putinu i njegovim geopolitičkim apetitima.
U pitanju je ipak "samo" akcija Sanje Horvatinčić, Marija Kikaša i Bloka, i to u sklopu Urbanfestivala13. Sve njih zabrinjava vrlo mali broj žena koje su autorice javnih skulptura u gradu Zagrebu te još manji broj tih istih javnih skulptura posvećenih ženama. U pozivu na pješačku turu kojim se znane i neznane "špicere" ove subote poziva na obilazak ženskih spomenika u hrvatskoj prijestolnici stoji i podatak da su žene autorice samo jedanaest posto zagrebačke javne plastike, kao i da je ženama stvarnim povijesnim osobama u Zagrebu podignuto tek sedam spomenika!? Doduše, treba reći da su ovakvi porazni podaci preuzeti iz teksta Jasenke Kodrnje napisanog još 2006. godine. Možda ove 2014. godine oni i nisu najprecizniji, ali i nisu daleko od stvarnog stanja.
Deficit kiparica među autoricama zagrebačkih skulptura (s iznimkom nezaobilazne Marije Ujević-Galetović i Ksenije Kantoci), kao i manjak spomenika podignutih ženama zapravo i ne začuđuje jer je većina javnih spomenika u Zagrebu posvećena stvarnim osobama iz crkvene povijesti. Ovdje je riječ o crkvenim velikodostojnicima, među kojima mjesta za žene iz tradicijskih razloga ima vrlo malo, naravno ako tu zanemarimo skulpture posvećene Djevici Mariji, od kojih se jedna nalazi i na znamenitom trgu ispred zagrebačke katedrale. Uostalom, najviše javnih skulptura na području Zagreba ima zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac. Mali broj spomenika ženama i mali broj ženskih skulptorica koje su autorice zagrebačkih javnih spomenika ne mijenja ni činjenica da se vječni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić upravo okružio ljepšim spolom te da su na čelu zagrebačkih kulturnih institucija uglavnom žene.
Žene trenutačno vode Hrvatsko narodno kazalište, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski državni arhiv, Klovićeve dvore, Umjetnički paviljon, Muzej suvremene umjetnosti, Zagrebačko kazalište mladih, Knjižnice grada Zagreba, Gradsko kazalište Trešnja, Gradsko kazalište Žar ptica, Zagrebačko kazalište lutaka, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Centar za kulturu Trešnjevka... Uostalom, i ministrica kulture koja stoluje u Zagrebu je žena, baš kao što će i nova ministrica kulture, čim nam se ukažu parlamentarni izbori, opet biti žena. Stoga nije jasno kako to da ova vojska žena na važnim pozicijama nije izborila bolji status ženskim kiparicama i ženskim skulpturama u Zagrebu? Ili su nabrojene ravnateljice i intendantice tek prigodna magla iza koje vladaju dobro skriveni i maksimalno patrijarhalni dečki?
Mozda jer je teze naciniti skulpturu (lupati cekicem i dlijetom po drvu, kamenu, prstima oblikovati glinu...), nego osmisliti tako popularni "performance", pa se valjati gol po blatu, klati perad na pozornici, vjesati prazne boce i otpad za spagu po derutnim prostorijama (tzv. interveniranje u prostoru)itd. Osim toga, skulpture po gradu postavljaju se temeljem natjecaja, ocjenjuje ih strucni umjetnicki ziri. Sto bi trebalo? Na silu gurati losije autore samo zato jer su autorice?