Da je tematika koja se dotiče ISIL-a, grozomornih zločina i nerealno strašnih i manipulativnih načina regrutacije mladih Europljanki filmična i zahvalna za analizu, pokazuje i „Profil“. Svoju je svjetsku premijeru doživio na Berlinaleu 2018., a iste ga je godine imala priliku gledati i domaća publika na filmskom festivalu u Motovunu. Međutim, tek je prošli mjesec film krenuo u kinodistribuciju i auditorij diljem svijeta sada ima priliku uvući se u način funkcioniranja pametnog i dovitljivog džihadističkog sustava. Jer, „Profil“ zbilja ima nevjerojatnu moć uvlačenja gledatelja u cijelu ISIL-ovu priču. Baš kao što je uvukao i Anne Erelle, novinarku po čijem je bestseleru „U koži džihadista“ i snimljen taj uradak.
Anne Erelle je u filmu freelancerica Amy Whittaker koja od svoje urednice dobiva zadatak napisati priču o regrutaciji mladih djevojaka za odlazak u Siriju. Kako bi dobila što provjerenije informacije, Amy pravi lažni profil na Facebooku na kojem se predstavlja kao obraćenica na islam. Nije prošlo dugo do javljanja Abu Bilela Al-Britanija, džihadista iz Londona koji je već neko vrijeme u Siriji.
Amy, snimajući svaki videorazgovor, ulazi u korespondenciju tijekom koje Abuu daje do znanja da je zainteresirana za džihad i život u Siriji gdje bi se udala za njega.
Iako ju je činjenica da razgovara s teroristom isprva prestravljivala, Amy se malo-pomalo opušta (i dublje upušta) zbog čega joj se počinje brisati jasna granica između realnosti i uživljenosti u njezin opasni zadatak. Film nema posebne “plot twistove”, no ipak do posljednje scene vlada pomalo tjeskobna atmosfera u kojoj do samog kraja nije jasno što će se zapravo dogoditi.
Sigurno je najveća zanimljivost filma dosjetljiv način na koji je snimljen. Snimljen je za samo devet dana, a koncipiran je tako da se cijela, gotovo dvosatna radnja odvija kao dijeljeni ekran što svakako povećava osjećaj intimnosti i izravnog obraćanja gledateljima.
Dakle, cijelo se vrijeme prati zaslon Amyina chata, kao i FaceTime te Skype poziva koje ima s Abuom, svojom urednicom, prijateljicom i dečkom. Iako se ništa ne može mjeriti s doživljajem gledanja filma u kinu, s „Profilom“ se ipak čini da bi jednaku (ako ne i veću) količinu napetosti i željnog iščekivanja svake iduće minute imao i da se gleda na laptopu. Tako bi se, naime, dobio osjećaj da je razbijen famozni četvrti zid i da se Amy zaista obraća izravno upravo nama. Tomu svakako pridonosi i činjenica da već više od godinu dana gotovo cijeli svijet sve svoje poslove obavlja online i dijeleći ekran svoga računala. Koliko god to djelovalo praktično i jednostavno, jednako je i zastrašujuća upravo spoznaja da se iz kućnog naslonjača može obaviti apsolutno sve – pa i, zorno to pokazuje „Profil“, gotovo postati dio terorističke mreže iz koje, zna se, povratka najčešće nema.
Treba pojačat imigraciju.Unuci ce vam bit zahvalni