Domovinski rat je, sasvim razumljivo, bio najčešća tema hrvatskoga filma u devedestima, međutim kvantiteta nije urodila kvalitetom. Uz izuzetak Salajeva "Vidimo se", nijedan od brojnih uradaka nije nešto čime bismo se mogli ponositi. Čini se da je ipak bio potreban odmak od ratne situacije kako bi stvari sjele na svoje mjesto. Napokon smo, naime, dobili film o Domovinskom ratu koji nije ni patetičan ni propagandistički ni šovinistički. Ali, nije ni hrvatski, već mađarski.
Iako redateljica Ibolya Fekete inzistira da "Chico" nije film o ratu u Hrvatskoj, već o osobnoj potrazi za uvjerenjima, on je ipak u središtu filmske priče o pustolovinama Eduarda Rosze Floresa, bolivijskog Mađara koji je bio svjedokom brojnih važnijih događaja najnovije povijesti, pa je tako bio žrtva Pinochetova vojnog puča, školovao se u KGB-ovoj školi i surađivao je s Iličem Ramirezom Sanchezom, teroristom poznatijim pod nadimcima Carlos i Šakal. U Hrvatsku je došao kao novinar španjolskoga lista, no suočivši se sa strahotama, a nakon što su ga četnici pretukli misleći da je špijun, Flores, kojeg su suborci nazvali Chico zbog sličnosti sa Zagorovim pomoćnikom, pristupa Hrvatskoj vojsci i osniva Internacionalnu brigadu HV-a.
Tu intrigantnu priču iskoristila je Fekete, ali je bila dovoljno poštena da odmah na početku filma stavi upozorenje da je riječ isključivo o fikciji stvorenoj prema Floresovoj priči. Zato je i dokumentaristički prosede kojim se redateljica koristi lako prihvatiti kao legitiman način preglednijeg prikazivanja radnje, a ne prevarantsko podvaljivanje ušminkane istine, kao što je npr. "Genijalni um". Zapravo cijeli film funkcionira kao redateljičina impresija o Chicovim pustolovinama te je prvi dio filma, koji govori o njegovu djetinjstvu, pomalo čak i woodyallenovska zezancija (posebno scena u kojoj se doznaje da je njegov otac Židov), dok je u kasnijem dijelu s ozbiljnijim događanjima došla i njezina "ozbiljnija" režija.
Domovinski rat je središnji dio filma gdje Chicova uvjerenja dolaze na kušnju, pa mu se poklanja najviše vremena, a samim time i pretvara u najveći redateljski izazov. Početnu laganu patetiku Fekete je brzo odbacila, a scenom u kojoj Chico ubija četnika, da bi samo sekundu kasnije vidio njegovu obiteljsku fotografiju, na odličan je način iskazala tragediju svih ratova. U prikazivanju ratnih zbivanja ima šablonskoga pristupa, no on ne smeta toliko koliko ubacivanja u fabularni niz starih Chicovih putovanja u Albaniju i Jeruzalem.
Unatoč tim nedostacima koji nepotrebno produljuju film, "Chico" je uvjerljivo djelo zavidnoga osjećaja autentičnosti, koji redateljica pojačava koristeći dokumentarne snimke. Uvjerljivosti filma sigurno je pomogla i odluka da Flores glumi samoga sebe, jer je svoj posao napravio vrlo dobro. Kao posebnu zanimljivost domaća će publika najvjerojatnije doživjeti lik glavnog zapovjednika obrane: glumi ga Damir Lončar, a riječ je inače o Branimiru Glavašu.
Josip Jurčić