Kratka priča

Zebra

Zebra
18.01.2021.
u 12:02
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Ta uska prugasta traka što presijeca crni asfalt, bila je mokra od proljetne kiše što još pada, pada cijeli dan travanjski. Travanj jest takav, čudan, promjenjiv. A traka, ta „zebra“ kao da zbog kiše predstavlja most preko kojeg treba žurno prijeći, brže nego inače, neopreznije nego inače, jer kiša pada, smeta, moči. Asfaltne crne trake su ravne kao svijeća, duge, tamne, blještave. Bijeli most preko njih iznenadan, nevidljiv izdaleka, ploštimice. Raznobojne manje i veće limene nemani gutaju asfalt brzo, on je ravan, prepreke niotkud. Jure, žure, tjeraju svoje konje u galop. Nije važna cijena sijena, nije važno ni zašto žuriš, ali tjeraj, tjeraj. Nema ni policije da kažnjava brzu vožnju, kiša je, podne, nema. Semafori daleko, niti se ne vide kroz slap kiše, daleko, vozi.

I u toj rijeci što brzo teče, odjednom zgureno dijete, djevojčica što je nečim pokrila glavu, pretrčava „most“. Kočnica. Pogled uperen u smrt. Hoće li stati, nastaviti trčati, što će? Gume, zakočene, skližu prema njoj, nezadrživo. Ona bespomoćna kao divljač pod svjetlom reflektora. Ni sekunda do smrti. Auto se pred samom zebrom okreće, skliže u stranu, zanosi. Mala srna bježi živa. Hvala bogu. Tresak, lomljava. Što je to? Drugi je konj nasrnuo na posklizlog. Svi živi. Lim, staklo, a tek zatim strah. Zebra ni da trepne, prijateljski ni neprijateljski. Nema krvi, zebra bijela, čista od kiše. Vozaču se brzi film pretvara u zumiranu sliku malog dijela svijeta oko sebe. A u njemu unatoč kiše izviru sve ličnosti iz romana o ljudima. I oni koji nisu vidjeli, ali znaju, i oni koji su vidjeli, a pričaju iz mašte. Nema razumijevanja u tim očima, nema žalosti, suosjećanja. U ponekim čak zluradost. Eto, turoban dan, ali nešto se događa, drugima dabome. Šteta. Nije njihova, zgodno je. Nije turobno. Nije važno što sada kiša moči. Ne žuri nam se nikome. Ni preko zebre, ni po asfaltu, ni kući, nikamo. Hic Rodos.

Naletjeli vozač, blijed, ljut, mlad. Roditelji mu kupili auto. To je drugi što ga je novog slupao. I njemu se sklizalo: Nije mogao. Vozio je brzo, to zna, ali…..

Hladno, kiša, svi se tresu, ali stoje. Objašnjavanja. Najprije žustro, a zatim pomirbeno. Zbližavaju se dva vozača, dva slučajna znanca u nesreći. A mala je srna već za objedom. Hvala bogu. Ona ne zna što ova dvojica sada brinu. I nju je kiša nagnala da trči kući. Male mišje oči žene, što ispod kabanice kopaju vrt pred kućom, ni dobre ni zle, ni žalosne ni radosne, nepromijenjene, gledaju sve nezainteresirano. Ali ipak se nešto zbilo osim tog turobnog vrta i kiše. Opet kopa vrt, ne gubi vrijeme. Mali vrt dat će kasnije nešto luka, peršina, mrkve. Možda još nešto, ali i to je nešto. Nesreća nije njezin posjed. To je dva metra dalje. A ona ima plot. Kiša sve jača. Neki muškarci stoje, gledaju. Čim se približiš, oni tiši, čim se udaljiš glasniji. Vjerojatno te okrivljuju. Pa da. Ali mala je srna prešla most, ljudi, prešla. To vi ne znate. Vaše su priče limene, staklene, kišne, ali ona doma jede juhu.

Policija. Ljudi navikli na to. Nije im danas prvi put niti im je danas to prva nezgoda. Jedan stariji s očima toplim, ljudskim. Mlađi blijed, mršav, sivih čeličnih očiju, sivih kao nebo danas, ali nebo bez kiše, tvrdo nebo. Gledaju, pitaju. Pišu. Onaj mi iz vrta priča tiho s onim tvrdim nebom. Preko plota. Ona oslonjena na motiku. Kako ona s aspekta svog luka i peršina interpretira zbivanja? Ali kao i svugdje u životu, miš može imati i veće značenje od svoje veličine. I kako se nađu, onaj tvrdi i onaj miš. Glavno da je srna doma. A ovaj dobri, daje nam olovku, papir i toplu riječ. Stisak ruke, otvoren, širok, čvrst, ohrabrujući. Tvrdi već sjedi u autu, miš ponovno ruje mokru ilovaču. Kiša pada.

Gledam zebru. Prazna. Svi jure kao i ja prije. U djeliću sekunde me vide s mojim limom i misle da nisam kao oni. Jer što se tu može dogoditi? Sve je ravno, nikoga nema, konji vuku. Što? Oni jure na svoju juhu, a meni su usta gorka. Nesretan sam i sretan. Možda više nikad neću vidjeti malu srnu, a da je i vidim ne bih je prepoznao. Ali znam i znat ću, da je sada otišla kući zdrava. Moj sudrug u nevolji je očajan. On je samo kasniji sudionik, kasniji za nekoliko sekundi, a udaljen od mene i srne kao svjetlosna godina. Male stvari, mali razmaci vremena, a život znače. Ima li malih stvari? Koliko je zbivanja zbito u jednoj jedinoj sekundi, a nama je dosadno, često i satima.

Opet će sutra sunce. Travanj je mjesec. Sve će biti kao prije. Jaglaci, visibabe. Jurit će crvene, plave, zelene i ostale mašine suhim sivim asfaltom, a nas ćemo dvojica, hoćeš-nećeš misliti na lim. Za onog miša, onog tvrdog i još ponekog nema sumnje da sam kriv ja. I ja znam da jesam u odnosu na onog koji me udario, jer ja sam stajao i to koso. Srne više nije bilo, pobjegla je. Miš je to vidio, ali to je jedno, a ovo je drugo. Ja sam stajao i to koso, na trkaćoj traci. Na hipodromu. Kratko, koliko sam morao, ali dovoljno. Drugi je konj jurio brzo, i njemu se sklizalo, ali to je drugo. Ja sam jedini sretan zbog onog prvog, presretan. I srna sigurno, ali će šutjeti, da je majka ne udari zbog neopreznosti. Pazi kako prelaziš ulicu, čuvaj se auta, gledaj da nikoga nema, to svi kažemo svojoj i tuđoj djeci. Zašto da se izloži srdžbi majke ili oca. Ali ona zna, ona je stekla više od njihove propovijedi, stekla je životno iskustvo, baš kao i sasvim malo dijete koje ne vjeruje da je peć vruća dok se ne opeče. Srećom, ona se nije opekla.

I tako nosiš svoj rovaš , svoju novu malu ozljedu, svoju sreću i nesreću, svoj mir i svoj nemir, svoj pogled na ljude, svoju policu osiguranja, skupljaš srdačnost za limara, i novce, svoje vrijeme da to obaviš i da ga s brojnim besposličarima potratiš u čekanju procjene štete. Priča uvijek ista, limena. A oni kao i obično iz poduzeća iziđu lako, ne žuri im se. A i procjene se vrše samo prije podne. Nisu ni oni sami krivi. I nakon toga razilazi se mala četa u potragu za odobrenim dijelovima, kojih najčešće nema. Prodali bi auto čim ga poprave, ali kome? Kupili bi nov, ali gdje i kako? Ponovno se zaljubljuju u zakrpanog konja i tvrde da je sada još i bolji. I život teče dalje. Ponavlja se svakog dana. I dobro je, ako gledaš, da je tako. A pored njih Mercedesi novi, staklo tamno, pomičan krov. Život se dalje kreće. Život male curice također, hvala Bogu. 

O autoru:

Duško Miličić liječnik je, pisac i sveučilišni profesor. Objavljuje razne publicističke priloge u dnevnim tiskovinama. Objavio je zbirku pjesama „Opstati ili nestati“, knjigu vlastitih aforizama i preostalih pjesama, zatim „Moje životne priče“ i „Politička škola Petrova 13“ te knjigu „O domovini, s ljubavlju“.

USUSRET VELIKOM KATOLIČKOM BLAGDANU

Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića

- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.