U jednom od svojih lapidarija (“Sva naša tijela”) bugarski književnik Georgi Gospodinov prepričava navodno dobro poznatu torinsku anegdotu.
Krajem 19. stoljeća na jednom trgu u Torinu dvojica krepkih mladića pokušavaju natezanjem i udarcima natjerati konja da se preko koso postavljenih dasaka uspne na zaprežna kola. Uzalud, konj je i dalje stajao kao ukopan. Na kraju, bijesni, momci se neočekivano pojavljuju s crnim bičevima i stanu divljački udarati po konjskim plećima.
Najednom, do konja dotrčava nekakav brkati neznanac. Kasnije se ispostavilo da je to bio veliki njemački pisac i filozof Friedrich Nietzsche. Plačući, on grli i ljubi nesretnu životinju, pa sada žestoki udarci padaju ne samo po konju nego i po njegovoj glavi i vratu. “Brate moj ... Brate moj”, ridao je Nietzsche, nastojeći zaštititi konja od udaraca.
Naravno, tu su se našli i dokoni torinski kibici. Smatrajući neznanca maloumnim klošarom, okupljali su se oko filozofa i konja, čvrsto zagrljenih u nevolji.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tijekom obiteljskog ljetovanja, poslije popodnevnog spavanja u jednom bungalovu u Crvenoj luci pokraj Biograda na Moru, probudila me oštra bol u mišiću lijeve potkoljenice. Očigledno, bio je to otrovan ubod nekog insekta. Dio lista oko uboda počeo je uskoro vidno oticati i crvenjeti. Sjeo sam u auto i požurio se do Doma zdravlja u Biogradu.
U poslijepodnevnoj sijesti Dom je izgledao posve pust. Tek je iz jedne poluotvorene prostorije dopirao snažan glas TV prijenosa neke nogometne utakmice. Očekujući da ću kao jedini pacijent odmah biti primljen, pokazao sam dežurnoj sestri već pomalo plavu oteklinu i zamolio je da pozove doktora. Usplahireno je odgovorila: “Ajme, doktor gleda utakmicu. Nikako ga ne smin zvat prije poluvremena!”
Sjeo sam i čekao poluvrijeme. Poslije dvadesetak minuta iz prostorije s televizorom prestao je zvuk prijenosa i začula se neka banalna glazba. Sestra je krenula po doktora i on je, vidno neraspoložen, pogledavši moju nogu, rekao: “Ma naši će u drugom poluvremenu sigurno izjednačiti!” I zabio snažno, a učinilo mi se i sa zadovoljstvom, iglu u moje debelo meso. Otišao sam bijesan, zahvalivši.
Uskoro je oteklina počela splašnjavati. A već sutradan sve je izgledalo mnogo bolje i ja sam se nekako našao u Tkonu, mjestu na otoku Pašmanu, da bih na povratku s otoka svjedočio događaju koji ne mogu zaboraviti.
Dvojica mladića nastojala su konja ukrcati na trajekt, koji je trebao krenuti prema Biogradu. Ali konj se nije dao. Tvrdoglavošću koja se obično pripisuje magarcima, nipošto nije htio stupiti na željeznu platformu preko koje se prelazilo na trajekt. Bližilo se vrijeme polaska plovila i sve nervozniji momci počeli su lijepu životinju sve grublje vući, natezati i na kraju čak udarati veslima, koja su se bogzna odakle našla u njihovim rukama. Bio je to doista mučan prizor.
Ali kad je sirena s trajekta neopozivo najavila polazak, neznano odakle, pojavio se postariji čovjek. Žestoko izgrdivši mladiće, prišao je konju i pogladivši ga po vratu nešto mu je šapnuo u lijevo uho. Istog trenutka konj je krenuo preko platforme na trajekt, a za njim i mi, pogruženi dokoni kibici. Mornari su poskidali konopce s bitava i plovilo je krenulo prema Biogradu.
I danas sam čvrsto uvjeren da sam sve to jasno vidio. Mnogo bih dao da mi je doznati što je postariji neznanac prišapnuo konju.
O autoru:
Bogdan Žižić filmski je i TV scenarist i redatelj rođen 1934. u Solinu. Od 1964. aktivno se bavi realizacijom filmova. Realizirao je pet dugometražnih igranih filmova, više televizijskih igranih filmova po djelima hrvatskih književnika te oko stotinu kratkometražnih i srednjometražnih dokumentarnih filmova na različite teme, pretežito prema vlastitim scenarijima. Uz filmove na tzv. slobodne teme, realizirao je i brojne dokumentarne filmove s područja likovnih umjetnosti. Nagrađivan je brojnim nagradama i priznanjima na međunarodnim filmskim festivalima: Oberhausen, Beograd, Krakov, Lille, Avellino, New York, Tampere, Atlanta, Bilbao, Barcelona, Sofija i dr. Za filmove “Kuća” i “Ne naginji se van” dobio je Veliku zlatnu arenu u Puli.
Zanimljiva anegdota, ali teško da se može nazvati kratkom pričom. Još je zanimljivije da je u ovako kratkoj priči bar pola sadržaja posve nebitno i nepovezano sa samom pričom.