Splićanka Rea Rajčić, mlada producentica i redateljica, putuje u Kanadu.
Njezin kratkometražni dokumentarni film "1001 noć" uvršten je u glavni natjecateljski program vrlo uglednog Međunarodnog filmskog festivala TIFF koji se od 7. do 17. rujna održava u Torontu.
Odakle vam ideja da snimate svoju tetu i njezinu prijateljicu, dvije nadasve karizmatične gospođe u najboljim devedesetima?
Prije samog snimanja filma i sama sam provela najmanje 1001 noć u društvu svoje tete Eme i njene susjede i prijateljice Maje, i svjedočila njihovim popodnevno-večernjim seansama gledanja TV-a. Sasvim slučajno, pri svakom svom posjetu Splitu, bila sam promatrač njihove dobro uhodane rutine: kviz, dnevnik, serija i hrpa izgovorenih riječi, osmijeha, prepiranja, i polako shvaćala kako je televizijski program koji slijepo prate njima savršena podloga za razgovor, a meni za dokumentarac o njima, njihovoj dinamici, odnosu i suludom mediteranskom okruženju splitske četvrti Gripe. Činilo mi se da pozitivna energija i karizmatičnost kojom pršte zaslužuje film jer je gotovo endemska pojava u našem okruženju, baš kao i kolonije paunova koje se nekim neobjašnjivim čudom šepure upravo njihovom ulicom i dvorištem.
Gdje se radnja odvija, isključivo u dnevnom boravku u tetinu stanu na Gripama?
Iako smo tijekom snimanja pratili cjelokupnu i iznenađujuće bogatu Eminu i Majinu svakodnevicu, u filmu smo u konačnici koristili samo snimke iz Emina dnevnog boravka u kojima naše junakinje provode svoja popodneva i večeri, kao i snimke paunova i okruženja u kojem stanuju.
Gledaju li turske sapunice svaki dan u isto vrijeme?
Kako još nisu spretne sa "sadržajem na zahtjev", turski sadržaj gledaju onda kada im televizijski raspored to dopusti. Upravo u trenutcima kad smo snimali glavninu filma, iznenada su promijenili termin emitiranja u kasnovečernji pa smo se snalazili sa snimanjem epizoda i naknadnim puštanjem u primjerenijem terminu. Da samo znaju koliko nevolja stvaraju svojim najvjernijim gledateljicama, puno bi nježniji bili televizijski programeri s odlukama.
Čuje se i kreštanje paunova? Je li nekako sve u orijentalnom stilu?
Četvrt Gripe u kojoj se radnja filma odvija posljednjih četrdesetak godina naseljava kolonija paunova, velikih ptica egzotičnog izgleda i raskošnog perja. Splićani su već potpuno naviknuti na njih, međutim to stvar ne čini ništa manje čudnom. Paunova sada ima već jako puno, vladaju teritorijem, ne boje se ljudi ni automobila, šepure se po krovovima, stablima i dvorištima, međusobno kontinuirano komuniciraju prodornim kreštanjem koje odzvanja cijelim Gripama. Zanimljivo mi je bilo spojiti Eminu i Majinu dinamiku u interijeru s paunovima u eksterijeru. U filmu katkad izgleda kao da su paunovi likovi iz turske serije, možda kao da imitiraju Emu i Maju ili kao da su neki potpuno začudan element s orijentalnim bojama perja, kao neki magični produžetak turskog dramskog svijeta s TV ekrana.
Kako si ih "opustila" da ne misle na kameru?
Voljela bih reći da imam neku posebno pametnu filmsku metodu koju sam koristila, ali nemam. Najbolje čega sam se dosjetila jest da sam i sama počela pratiti turske serije kako bih se što bolje uključila u raspravu i time stvorila atmosferu u kojoj smo svi zapravo gledali seriju, samo je kamera bila uperena prema njima. Njih dvije su se vrlo brzo potpuno opustile, Maja je čak prvog ili drugog dana snimanja zakunjala u kadru. Mislim da se njihova opuštenost i naša međusobna prisnost osjete u filmu.
Razgovaraju uglavnom o serijama, pretresaju li možda političke teme?
Razgovaraju o svemu. O tome kako su provele dan, što su skuhale, koga su srele, a onda i o dnevnopolitičkim temama. Prate sport, Hajduka strastveno. Ipak, serija dođe kao šećer na kraju, intrigantni zapleti turskih melodramatičnih situacija dovode večer do vrhunca i u potpunosti ih obuzimaju. Katkad se čini kao da zapanjeno razgovaraju o nekim znancima ili članovima svoje obitelji sve dok im se ne omakne neko nepogrešivo tursko ime.
Je li zapravo temeljna poruka tvog filma prolaznost i razgovor, odnosno druženje kao ključ dugovječnosti?
Od početka mi je nevjerojatno zanimljivo koliko televizijski program, a posebice dramski zapleti znače za ljudsku dugovječnost. Stvaraju podlogu za razgovor, pogotovo onda kada ti možda ponestane tema, kad su tvoji vršnjaci mahom napustili ovaj svijet i kada ti se ne događaju neke pretjerano uzbudljive stvari. Imati nekog s kim provodiš večeri, nešto o čemu možeš razgovarati i oko čega se možeš angažirati. To jako puno znači.
Je li ovo "uspomena" na tvoj Split i njegov specifičan šarm?
Imam veliku sreću da je moj Split upravo ovo. Gripe, teta Ema, naš zajednički ručak na balkonu, crveni zalasci sunca, visoke note paunova, spoj nespojivog, ali s velikim šarmom. Nadam se da ćemo ga, barem u tragovima, uspjeti sačuvati takvim još neko vrijeme.
Znaju li Ema i Maja da će film biti prikazan u Torontu, na Međunarodnom filmskom festivalu? Kako je došlo do toga da ga uopće pošalješ na taj festival?
Naravno, znaju. Raduje ih posebno to što tamo putujemo moja filmska ekipa i ja. One su svjetske gospođe, obišle su gotovo pa sve kontinente i imaju spremne savjete što trebam posjetiti u Kanadi. Nisu previše fokusirane na sam uspjeh filma, ali sretne su zbog "šušura" koji je film izazvao. Kažu: "Fali nam generalno dobrih vijesti." Nadam se da ovo neće biti zadnja. Praksa je da se nakon što se određeni film završi, najprije prijavi na pet do šest velikih A festivala kao što je i Toronto, čisto da se testira sreća iako je konkurencija iznimna i prolaznost rijetka. Raduje me što je splitski šarm razumljiv unatoč geografskim, jezičnim i svim drugim barijerama i da će film svoju svjetsku premijeru imati na velikom festivalu poput TIFF-a.
Tvoj primarni posao je filmska produkcija, namjeravaš li se i dalje baviti režijom s obzirom na to da ti očito jako dobro ide?
Za sada ne. Ovo je bila slučajna, ali divna avantura. Da nije bila riječ o Emi i Maji, i da nisam vjerovala da ću osobno moći najbliže pristupiti njihovoj dinamici, vjerojatno se ne bih ni uhvatila redateljske uloge.
Na čemu sada radiš?
Vodim produkcijsku kuću Eclectica koja je bazirana u Zagrebu, recentno smo proizveli dugometražni film "Stric" redatelja Mardešića i Kapca, dokumentarnu seriju "Kolaži i laži" za HRT u režiji Slijepčević Gamulin, u postprodukciji smo " Proslave" prema istoimenom romanu Damira Karakaša, scenaristice Jelene Paljan u režiji Bruna Ankovića. Pripremamo i mnoge druge filmove i serije. Osim toga, profesorica sam na Odsjeku produkcije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Može li se u Hrvatskoj dobro živjeti od filmske produkcije?
Posla ima jako puno, puno se snima, ima stranih produkcija, reklama, pa čak i filmova. Ovo je izvrsno vrijeme za bavljenje produkcijom i sudjelovanje u audiovizualnoj industriji jer potreba za dobrim pričama i zabavnim sadržajem nikad nije bila ovolika. Pomalo je i "1001 noć" na neki način moja posveta audiovizualnoj produkciji. Očito je koliko je dramska priča, pa makar ona bila i turska sapunica, iznimno vrijedan sastojak naših života. Producenti su presudni za nastavak programa.
Sve rjeđe te viđamo u Splitu. Je li te posao toliko okupirao?
Da, zaista jesam sve rjeđe u Splitu. Malo zbog posla, a malo i zbog stanja u kojem se suvremeni Split nalazi. Aktivno pripremamo i seriju o hrvatskom turizmu. Nadam se da ćemo time uspjeti barem malo pridonijeti strateškom i kritičkom promišljanju budućnosti moga voljenoga grada.