Projekt je svjetski važan, a zapravo je lijepa priča o dugogodišnjem prijateljstvu i velikom profesionalizmu dvojice Zagrepčana, sada razdvojenih oceanom.
Najprije je Mirko Ilić, naš proslavljeni dizajner u New Yorku, na svom blogu objavio informaciju da zajedno s velikim Stevenom Hellerom, kojeg se smatra guruom svjetskog grafičkog dizajna, radi novu zajedničku knjigu “Od glave do pete: golotinja u grafičkom dizajnu”, koju će objaviti veliki izdavač Rizzoli, a trenutačno je u tisku u Hong Kongu i izaći će u travnju. Knjigu je već najavio i Amazon.
Tvrdu kartonsku kutiju, kao i omot i knjigu, navodi se, dizajnirao je studio Mirka Ilića. Fotografije na kutiji i omotu knjige snimio je zagrebački fotograf Željko Koprolčec . Tipografija korištene u knjizi je “fedra bez” Nikole Djureka (Typonine). Uskoro se oglasio i Željko Koprolčec i na svom Facebook profilu prenio tu informaciju. Bilo je jasno da je napravljeno nešto veliko i da su naši autori ponovo u biranom svjetskom društvu i eliti... Tako smo se Željko i ja našli na čestitarskoj kavici i odjednom se otvorio čarobni svijet reklamne fotografije u kojoj već desetljećima, praktično cijelu karijeru, Koprolčec uopće nema prave konkurencije ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj nego ni na prostoru bivše zemlje, a i šire...
Kad se 1965. učenik drugog razreda gimnazije u Zagrebu, javio na poziv “Plavog vjesnika” za suradnju i počeo pisati, ubrzo se pokazalo da “Plavcu” nedostaju dobri fotografi, pa mu je legendarni glavni urednik Nenad Brixi predložio da se više prihvati fotografiranja, uz bržu mogućnost zaposlenja... Tako Željko i danas ima svoju prvu pressicu s potpisom velikog Nenada Brixija. Ni idući glavni urednik nije bio ništa manji format – Pero Zlatar, a i treći glavni urednik, ali tad već u “Tini” i “Studiju”, bio je Mario Bošnjak! Iz tog vremena legendarne su Željkove fotografije Grupe 220 i Drage Mlinarca, Ibrice Jusića, Buce i Srđana i mnogih drugih velikih faca domaće estrade i glazbe općenito. Tada i poslije snimio je stotine Jugotonovih naslovnica ploča, i ukrasio naslovnice magazina za koje je radio.
U Vjesnikovu neboderu Koprolčec se družio s velikanima profesije, rado se sjeća Pavla Cajzeka i drugih majstora hrvatske fotografije, radio s Markom Čolićem i drugima, ali tamo je stjecao i naviku čitanja ili barem detaljnog prelistavanja hrpetine svjetskih magazina i novina, koje nisu bile dostupne ostalim smrtnicima. Tu je uočio predivne fotografije u nas još nepostojećih reklama i to ga je privuklo i odredilo mu životni put. Bio je Koprolčec već i student treće godine Pravnog fakulteta u Zagrebu kad se dogodilo ono što ga je konačno usmjerilo i odredilo. Bio je to Modefest, genijalna modna priredba usred socijalističkog okružja, a u prelijepome ambijentu Hvara i Trogira gostovali su razvikani svjetski kreatori iz 25 zemalja. Koprolčec je, zahvaljujući svojim novinskim i “pjevačkim” referencama iz Jugotona, nekoliko godina bio službeni fotograf Modefesta i Modefest Internationala, a 1973. mu se dogodilo da je fotografski dokumentirao reviju uglednog talijanskog kreatora Renata Balestre i ujutro mu nakon zamolbe donio set fotografija te mu ih darovao! To je dizajnera toliko impresioniralo da je obećao svaku pomoć Željku ako mu bude trebala u Rimu.
– Već sam mislio da me se samo želi riješiti jeftinim obećanjem, ali mi je dao i posjetnicu... Nije trebalo dugo i ja sam se našao u Rimu na rečenoj adresi – kaže Željko.
– I doista, bio sam upućen u jedan ugledni studio i započeo posao koji i danas radim. Normalno, poslodavcu se svidjela moja rečenica da mi ne treba platiti jer sam došao učiti! To me je nešto poslije preko Milana, odvelo u Švicarsku, gdje sam snimao puno nakita, a potom i u Njemačku. U Parizu sam dobio i ponudu za vlastiti atelijer. Na tim sam mjestima doista naučio posao i tajne zanata, kako se kaže. I tada sam se odlučio vratiti doma, jer je trebalo završiti faks i početi zarađivati, a polje je bilo totalno prazno i posla u izobilju – prisjeća se. U to vrijeme kompletan domaći marketing držali su zagrebačka “Ozeha” i “Interpublic”, a ne treba ni isticati da im je Koprolčec bio glavni autor. Tako se dogodilo da smo svi nosili “njegova” odijela iz “Varteksa, ali isto tako i ona iz Alkosa” (Sarajevo), Mure (Murska Sobota) i Rio (iz Rijeke), košulje “Kamensko”, “Standard konfekciju”, i druge brendove, poput “Philipea Vartena”, Varteksove robne marke u Americi i Zapadnoj Europi, a doma smo sjedili na “njegovu” namještaju “Šavrić”, “Jadran”, “Tvin”, “Slavonija” ili “Krivaja”, koristili “Digotrone” iz Buja, jeli “Kraševe” griotte, bajadere i čokolade, pili Badelove konjake i “Franckovu” kavu i jeli “Podravkina” jela. Ina i druge velike tvrtke bile su njegovi stalni klijenti. Za Kraš je punih 25 godina radio autentične fotografije i na kraju je Nadan Vidošević prekinuo tu suradnju koja je donijela i više nagrada autorima Kraševa dizajna pa i fotografu Koprolčecu.
Najvažnije je u cijeloj priči da je Koprolčec kao vrhunski profesionalac sačuvao praktično sve originale i sve realizirane radove, što će jednog dana sigurno biti vrlo bogata zbirka svakog muzeja koji je dobije, a i jedinstvena arhiva svakoj velikoj tvrtki koja drži do svoje povijesti. Istodobno je radio nizove plakata i scenske fotografije za različita kazališta, najviše za “Komediju”, a i prvi hrvatski jumbo plakati snimljeni su u njegovu atelijeru. Radio je s Dušanom Džamonjom i Borisom Bućanom i drugim umjetnicima. Tada je puno surađivao sa svim velikim dizajnerima u Zagrebu, od Željka Borčića, Borisa Ljubičića i Ivana Dorogija do Danijela Popovića i Mirka Ilića, a radili su naslovnice knjiga, plakate, filmske plakate. S Ilićem je radio omotnice za više od pedeset longplejki i, ono što je posebno vrijedno – fotoilustracije i fotokomentirane naslovnice za tada novi politički tjednik Danas, po mnogočemu izniman u povijesti hrvatskog izdavaštva novina i magazina. Uz, a uz njih je tamo grafički urednik bio Danijel Popović. Ekipa snova. Na žalost, baš kad su napravili prvih i odličnih desetak naslovnica Danasa, Koprolčec je dobio unosnu poslovnu ponudu iz Pariza i odlučio je iskoristiti, pa poslije nakon povratka zaradu uložio u kupnju vlastitog atelijera na Krešimirovu trgu. Poslije je Mirko Ilić s drugim suradnicima bio i nagrađen za taj slavni posao.
Priča Koprolčec kako mu je zbog unosne reklamne fotografije jedan zavidni kolega rekao da zna slikati kekse, ali ne i žive ljude, a on je odgovorio na najjednostavniji način: osim estrade i glumaca, njegove su stalne muze bile primjerice ekstravagantna Josipa Lisac, prelijepa Ena Begović ili Arsen Dedić za kojeg je, uz ostalo, napravio i posljednju ploču u životu. Prije pet godina zajedno s dizajnerom Goranom Martinom Štimcem njihov autorski plakat (kukuruzne kokice koje formiraju atomsku gljivu, a tema je mogući rat i trokut Irak, Iran Izrael), biva uvršten u godišnji izbor časopisa Graphis, koji je biblija grafičkog dizajna, a dvije godine poslije dobiva i plaketu tog lista! Kao što vidimo, taj je plakat i danas autentičan i suvremen!
Majstor Koprolčec i dalje je iznimno aktivan i vitalan i u životnom i u autorskom smislu. Ima objavljenu divot-monografiju svojih reklamnih fotografija, a već neko vrijeme radi na stilskim retro fotografijama slikajući balerine i druge ugledne prvakinje HNK; već je dogovorena izložba njegovih aktova tijekom ove godine u muzeju Mimara... Vrlo je kvalitetna i njegova je suradnja s glumicom Matijom Prskalo. Neke od tih novijih radova vidio je na Facebooku Mirko Ilić, koji strastveno prati sva zbivanja i objave svojih starih prijatelja i suradnika. Kako mu je naslovnica knjige posebno osjetljiva jer se “mora vidjeti” golotinja, a “ne smije se vidjeti previše” da ne bude pornografija, pozvao je svog starog frenda na suradnju, poslao mu svoj zahtjev, mjere i ideju i iznenadio se kad je dva dana poslije dobio gotov materijal s kojim je bio zadovoljan i on i Heller i izdavač! Tako se na svjetskoj sceni potvrdilo da su njegovi aktovi slatki baš poput Kraševih bajadera...