Prije sjaja Metropolitana bio je otpravnik vlakova u Srbiji

U Zagreb je jučer stigao Željko Lučić, jedan od najvećih opernih pjevača današnjice.

U četvrtak u ciklusu Lisinski arioso, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića pjevat će popularne arije iz svog velikog repertoara, čiju glavninu čini Verdi. Već godinama Lučić je prvi verdijanski bariton Metropolitana, uz redovita gostovanja i na drugim velikim pozornicama.

Bajkovitu priču o tome kako je otpravnik vlakova iz Zrenjanina sa željezničkog perona dospio na najveće svjetske pozornice već smo više puta ispričali. Ovaj put razgovarali smo telefonom dok je Lučić još bio u Münchenu gdje je imao niz predstava kao Verdijev Simone Boccanegra. Razgovor smo počeli sjećanjem na velikog Dmitrija Hvorostovskog. Bili su isti fah pa nikada nisu zajedno nastupili, ali odnos među njima bio je sve samo ne konkurentski.

– Zvao sam ga svojim bratom, bio mi je drag prijatelj, kolega, čovjek kojeg sam volio. Posljednju poruku koju mi je poslao točno dva mjeseca prije smrti i on je završio riječima “volim te”. Upoznao sam mu obitelj, družili smo se koliko god su nam obaveze dopuštale i vijest o njegovoj smrti potpuno me skrhala, nakon nje prekinuo sam probu u Münchenu i tog dana više nisam mogao raditi ništa. Cijeli svijet opere izgubio je dragulja. Dima je zasluženo otišao ravno u legendu – ispričao mi je Lučić. Baš kao i prije, Lučić i dalje ne odlazi u operu. Osim kad mora. A to je svaki dan. Ponovio mi je, uz svoj gromki smijeh, kako se divi publici koja izdrži sjediti i slušati satima. No, šalu na stranu...

– To je moj posao i sretan sam što ga radim, a na pozornici dajem sve od sebe upravo zbog publike – kaže veliki bariton.
U obnovljenoj produkciji Boccanegre u Münchenu uživa jer je to, kaže, jedna od najljepših opera koje je Verdi napisao. Ali...

– Imam problem s redateljima koji i dalje smatraju da je klasika kič koji treba nadomjestiti nečim novim pa “Boheme” smještaju na svemirski brod za Mars, a “Rigoletto” na Planet majmuna. To su nebuloze s kojima se ne mogu pomiriti, pa tako nisam zadovoljan ni ovom režijom Boccanegre. Međutim, sto puta ponovljena laž postaje istina. Tako da se nakon dvadesetak predstava i ja počnem navikavati i to mi postane normalno, premda nije – priznaje Lučić.

Za koncerte poput ovog zagrebačkog rijetko ima vremena. Koncertni nastup u Lisinskom bit će mu prvi te vrste nakon nastupa u Sarajevu, Dubrovniku i Ljubljani prije nekoliko godina i priznaje da za ovo svoje područje nađe vremena ponajviše zbog prijateljskih veza s mnogim ljudima. Zagreb je, uz to, imao i veliku povlasticu vidjeti Lučića čak dva puta na pozornici HNK, najprije kao Nabucca, a potom 2009. godine i kao Rigoletta. Veliki umjetnik i srdačan čovjek dobro je upamtio tadašnju partnericu Ivanu Lazar i sa zadovoljstvom je najavljuje kao gošću ovog koncerta u Lisinskom. Iz Zagreba će u Frankfurt, gdje će provesti nekoliko dana s obitelji, a onda pred Novu Godinu natrag u New York, potom slijede Beč, Pariz, London... Na kraju smo ipak “dogovorili” sljedeći Lučićev nastup u zagrebačkom HNK.

– U ovom poslu već sam napravio sve što sam mogao i nemam neostvarenih ambicija, želja i snova. Pjevat ću dok god mi to bude činilo zadovoljstvo. Verdi je bio i ostat će moj zaštitni znak. Od svih njegovih opera nisam pjevao još samo dvije. Evo, možda je to jedan neostvaren san da ih kompletiram – rekao mi je Lučić o planovima i željama.

– Možemo li onda računati na vas ako Opera HNK u Zagrebu postavi jednu od te dvije opere, na primjer “Dva Foscara”? – pitao sam.
– Može! Eto izazova! Svakako me zovite. Uz napomenu da je najbolje da to planiramo tamo negdje nakon 2020. godine. Do tada sam potpuno rasprodan – odgovorio je. I znam da se nije šalio.