Ovdje će riječi danas ušutjeti o svemu onome o čemu svakodnevno brbljamo. Ovdje će riječi danas zastati i odati počast umjetniku za kojim se crne zastave viju na operama širom svijeta. Tuguju Milano i Beč. Velika je minuta šutnje u New Yorku.
Zanijemio je London u kojem je umro pred zoru, 22. studenog. A rodna ga ruska zemlja čeka otvorenog i prepuklog srca da mu posmrtnom uspavankom uzvrati na pjesmama, da ga posljednji put zanjiše u rukama i položi na vječni san uz ostale svoje velikane i heroje na moskovskom groblju Novodevičje. Ovdje će slova danas stati, pomalo osamljena na rubu svijeta koji oplakuje jedan od najljepših glasova što su ga ljudi ikada imali, ali ne pognute glave i spuštene zastave, nego pogleda uzdignutog prema nebu, kao u pjesmi koja kaže: “Čini mi se ponekad da naši vojnici, koji se s krvavih polja nisu vratili, nisu legli u zemlju, već su se vratili kao bijeli ždralovi. Od tih dalekih vremena oni lete i čujemo njihove glasove. Nije li to razlog zbog kojeg tako često ušutimo i s tugom se zagledamo u nebo? Leti, leti nebom umorno jato ždralova, leti u maglu na kraju dana. I u njihovim redovima vidim malu prazninu, možda je to baš mjesto za mene. Doći će dan kada ću s jatom ždralova i ja ploviti pod nebom u sivoj izmaglici i odozgora, kao ptica, zazivati sve vas koje sam ostavio za sobom na zemlji”.
Dmitrij Hvšanorostovski nije bio vojnik, ali ljepše nego itko pjevao je najljepše ruske pjesme o vojnicima, najnježnije ratne pjesme koje postoje, balade i šansone. Jedna od njih je “Posljednja bitka”, čiji pripjev ponavlja: “...a ja bih u Rusiju, ja bih svom domu, ja već odavno nisam vidio mamu”. Druga, još poznatija, su “Ždralovi”. Uz snimke glasa Dmitrija Hvorostovskog u ovim pjesmama ovih dana nezaustavljivo teku suze. Ima i ovdje, na rubu svijeta, nas sretnika koje je svojim glasom, pojavom, raširenim rukama i osmijehom dodirnuo taj veliki čovjek i umjetnik. U svibnju prošle godine pjevao je u Lisinskom pjesme, ali i velike operne arije o ljubavi, smrti, svijetu i životu, pa i o vojnicima. Pjevao je noćne sumnje kneza Igora nad usnulim vojničkim taborom iz Borodinove opere, pjevao je nemire Rubinsteinova Demona, pjevao je ljubav u kojoj Aleko iz opere Rahmanjinova nalazi utočište usred razdora i rata. Ima još jedna strašna pjesma o vojnicima u čijoj je izvedbi Hvorostovski bio nenadmašan: ona pod naslovom “Feldmaršal” iz “Pjesama i plesova smrti” Modesta Petroviča Musorgskog. Nije to sjetna tužaljka u kakvima tražimo utjehu nakon krvavih pirova. To je sablasno postrojavanje mrtvih, na bojnom polju, u noći nakon bitke, kada na stratište dolazi vrhovni i konačni zapovjednik, maršal koji ne razaznaje i ne haje za različite boje uniformi i zastava, koji slaže svoje trupe u zemlju i pleše nad njihovim zajedničkim grobom. Ime mu je Smrt.
Divno je Dmitrij Hvorostovski pjevao šansone i balade, ali o klasičnoj, umjetničkoj glazbi govorio je kao o umjetnosti koja je u povijesti, bliskoj nam povijesti, ljudima liječila duše i spašavala im živote. Mislio je pri tome na opsadu Lenjingrada i ljude koji su se na rubu smrti od gladi i studeni šuljali i dolazili na filharmonijske koncerte. Govorio je o svom životu u glazbi kao o religiji kojoj se utječu izmučene duše. Izrekao je u jednom velikom i ozbiljnom televizijskom razgovoru s Vladimirom Poznerom predivne misli o čovjeku koji se lomi kroz bol i stradanje, kao što se zraka svjetla lomi dok prolazi kroz staklo. Jedna od najljepših boja na koju se tada razlomi zraka ljudskog bića je suosjećanje, a ništa bolje ne prikazuje i ne odražava tu zraku nego umjetnost. Hvorostovski je pripadao svijetu. Vladimir Putin u svojoj je kratkoj žalobnoj poruci istaknuo: Hvorostovski je dio ruske baštine, ali isto tako i svjetske baštine. Nema velikog opernog pjevača današnjice koji se ovih dana oprostio od Hvorostovskog, a da nije spomenuo njegovu ljudskost, kolegijalnost, dobrostivost i plemenitost. Velški bas Richard Wiegold vrlo je točno i duhovito, što bi se osobito svidjelo Hvorostovskom, opisao svoj susret s njim:
“Imao sam čast pjevati s g. Hvorostovskim samo jednom, sasvim neočekivano. Stigao sam jednog poslijepodneva u Covent Garden da pjevam Dr. Grenvila u Traviati s jednim drugim velikanom, Leom Nuccijem, ali ovaj se iznenada razbolio. Divnim slučajem u gradu je bio Dmitrij. Njegov je glas bio bezumno lijep, poput zlata pretvorenog u svjetlo, a potom u zvuk. Pomislili biste da će tako apsurdno nadarena osoba možda biti arogantna i tašta. Naposljetku, on je i tehnički bio najzgodniji muškarac na planeti. Ali ne, bio je potpuno drag, skroman i pun radosti”.
Na kraju spomenutog razgovora, kako to inače čini, Pozner mu je postavio niz blic-pitanja. “Čajkovski, Mozart, Verdi”, ispalio je bez razmišljanja imena svojih najdražih skladatelja nezaboravni Onjegin, Don Giovanni i koji god hoćete veliki baritonski Verdijev lik. Prije samo dva tjedna objavljena je njegova posljednja studijska snimka: Rigoletto. Od svih ljudi koji su živjeli na zemlji, da može, volio bi porazgovarati s Puškinom. Da uhvati zlatnu ribicu, poželio bi zdravlje i sreću svim dragim ljudima i da vidi kako njegova djeca postaju ljudi. Govorio je to prije pet godina. Najveći strah? Da će život prebrzo proletjeti.
Prije dvije i pol godine dijagnosticiran mu je zloćudni tumor na mozgu. Borio se i pjevao smrti u lice, zasipan ovacijama, ljubavlju i kišom bijelih ruža iz publike i orkestra Metropolitana. Divne crvene ruže dobio je i iz gledališta Lisinskog. Kako bi želio umrijeti? Brzo. A što će reći Gospodu kada dođe pred njegovo lice? E, tu se malo zamislio, a onda s onim svojim neukrotivim, šeretsko-huliganskim širokim osmijehom izrekao na rastegnutom američkom engleskom: “How are you doing?” Nezapamćena je tuga snašla umjetnički svijet zato što je bjelokosi Sibirac bio tako jedinstveno velik i drag, i zato što je umro tako tragično mlad. Danas smo dio tog svijeta koji stoji, zahvaljuje mu i suzama zamućen pogled diže prema nebu. Čekajući ždralove.
Mogli ste dodati i snimak tog glasa pa da i mi uživamo.