"Židovska je povijest tako tragična, jer smo dugo bili bez domovine"

Izraelski pisac Amos Oz u četvrtak je ustao u pola tri ujutro kako bi iz Arada stigao na tribinu u Zagreb. U petak je u Esplanadi davao intervjue. Ljubitelji njegove proze mogu ga susresti danas od 11 do 13 sati u knjižari Vuković i Runjić u Teslinoj u Zagrebu.

Zašto živite u Aradu?
– To je prekrasan grad u planinama. Prije 25 godina sin mi je obolio od teškog oblika astme. Doktori su savjetovali preseljenje u planine. On se oporavio, a mi smo ostali u Aradu jer volimo pustinju.

Bio sam u Aradu 1994. sa slikarom Tonijem Franovićem i upoznao Vašu ženu Nily. Vodi li ona još umjetnički projekt?
– To je bio projekt koji je strane umjetnike dovodio u pustinju. Ona je bila direktorica, projekta više nema.

Imate li prijatelje u Aradu?
– Imam. Ne mnogo, ali toliko koliko mi je potrebno.

Kako provodite vrijeme u Aradu?
– Ustajem u pet ujutro svaki dan. Imam kratku šutnju po pustinji. Onda pijem čaj i pišem cijelo jutro. Nakon ručka imam dovoljno vremena za uništenje onoga što sam napisao ujutro.

Je li priroda u Izraelu sačuvana?
– Izrael je manji od Hrvatske, a ima osam milijuna stanovnika. To znači da je dosta naseljen. Imamo prekrasne pustinje i planine, ali priroda je u opasnosti.

Koliko ste dugo pisali “Priče o ljubavi i tmini”? 
– Šest ili sedam godina. Starija generacija nije dočekala objavu romana, osim tete Sonje koja je i lik u romanu. Bio sam nervozan zbog njene reakcije. A ona je rekla: "Stajala sam pred velikim slikarom, a na velikom je slikaru da slika". Mlađa je generacija rekla da sam vratio izgubljeno vrijeme i spasio ga od zaborava. Na tome su mi zahvalni. Moja djeca nisu upoznala moje roditelje. Ova ih je knjiga upoznala.

Što je između ljubavi i tame?
– Ova je priča o mnogim ljubavima koje su završile u tami, ali i o ljubavima koje nisu završile u tami. Velika ljubav mojih roditelja završila je samoubojstvom majke kada sam imao dvanaest godina. Moji su roditelji voljeli Europu, a tama je bila u tome što su iz te voljene Europe istjerani. Da nisu bili istjerani, bili bi pogubljeni. No, izgon im je slomio srca. Voljeli su Europu, a ona ih je izbacila. U romanu ima ljubavi prema jezicima, knjigama, generacijama koje ne žive u tami.

Zašto je židovska povijest tako tragična?
– Jer su Židovi izgubili domovinu i živjeli bez nje tisućama godina. Tako su svuda bili gosti, nekada tolerirani, nekada progonjeni, ali gosti. Svatko treba dom.

Je li Izrael dobro mjesto za budućnost židovskog naroda?
– Vjerujem da jest. Ovo je mjesto povezano s opasnostima, što ima veze i s ponekad strašnom politikom izraelske vlade, ali ja volim Izrael i kada mi se ne sviđa, volim ga jer je fascinantno društvo.

Bili ste bliski sa Shimonom Peresom i laburističkom partijom. Što sada mislite o politici Izraela?
– 1967.godine arapske države napale su Izrael i pokušale ga baciti u more. Rezultat toga bila je izraelska okupacija Zapadne obale, što je bila tragedija za Palestince. Mislim da je to bila tragična greška. Ja sam za kompromis s Palestincima, za dvije države. Izrael godinama gradi naselja na okupiranim prostorima, a to je i moralno i politički krivo.

Vi ste bili i u ratu?
– Dva puta u svom životu. 1967. i 1973. kada su Izrael napale arapske zemlje. Tada je bilo biti ili ne biti. Ako se slična situacija ponovi, opet ću se boriti. Borit ću se uvijek kada je u pitanju preživljavanje moje zemlje. No, neću se boriti za sveta mjesta, za okupaciju tuđe zemlje, za nacionalne interese. Ali ako sam napadnut, ja ću se braniti.

Natalie Portman otkupila je prava za roman “Priče o ljubavi i tmini”?
– Vidio sam scenarij i odobrio ga. Film bi se trebao snimati sljedeće godine.

Kako je taj roman prošao u arapskim zemljama?
– Objavljen je u Libanonu, brojke o prodaji ne znam. Od svih prijevoda na 28 jezika, arapski mi je najvažniji. A knjiga je u svijetu prodana u milijun primjeraka, kao i roman “Moj Michael”.

Idete li na sajmove knjiga?
– Ne volim ih jer je tamo pisac kao konj na stočnom sajmu.