Bio je prisiljen pobjeći iz rodnoga grada i nakon napornog i mučnog putovanja s mnoštvom izbjeglica smjestio se u hotelu primorskoga gradića, u kojemu prije nije nikada boravio. Prva njegova noć u hotelskoj sobi zapravo nije bila noć, jer unatoč teškom umoru, oka nije sklopio i, začudo, u mraku svoje sobe sve je stvari vidio kao da je dan. Ne mogavši usnuti, često je prilazio prozoru i gledao obrise krovova, nebo nad gradom, i sve mu se činilo isto kao u njegovu gradu. U daljini se nazirao obris visokog crkvenog tornja i ...ne, to nije moguće! Usred noći čuje zvonjavu. U prvi mah pomisli zašto i kome zvoni u gluho doba noći. No, zvonjava potraja samo nekoliko trenutaka i ubrzo shvati da je u mislima bio u svome gradu i da je sve što vidi i čuje samo pričin.
Nakon teške i mučne noći svanuo je dan i poslije doručka u hotelu krenuo je u obilazak svoga novog, prisilnog prebivališta. Dan je bio vedar i grad se kupao u obilju sunčane svjetlosti, ali on je sve vidio kao u izmaglici, ništa nije vidio čisto i jasno, ni pročelja zgrada, ni stvari u izlozima, ni prolaznike među kojima se kretao kao među sjenama. Povremeno bi načas ugledao lice nekog prolaznika i zaustio bi da ga pozdravi, ali prije nego što bi izgovorio pozdrav, shvatio bi da to nije poznanik iz njegova grada. Nakon više takvih susreta sine mu misao da su ljudi koje susreće vrlo slični, a neki gotovo isti kao ljudi iz njegova kraja. Hodajući uskom i dugom ulicom stigne do kavane koja ga podsjeti na njegovu kavanu u koju je redovito svaki dan dolazio popiti kavu i prelistati dnevni tisak. Uđe u kavanu, sjedne za slobodan stol, pozove konobara i naruči kavu. Prvi gutljaj kave u novoj, nepoznatoj sredini podsjeti ga na najljepše trenutke provedene u rodnom kraju. Bujica slika i zvukova preplavi mu svijest. Izroniše iz podsvijesti i neki prizori što ih je već bio zaboravio te mu se učini da sanja...
Zimski su praznici, na selu je kod bake koja ga kroz dvorište po snijegu za ruku vodi do krušne peći. Na stari drveni stol pokraj peći baka položi veliki bijeli ubrus, počne vaditi kruh iz peći i slagati ga na ubrus. Na kraju izvadi okrugli kruščić i nudeći mu ga kaže: „Ovo sam ispekla za tebe, uzmi i pojedi ga dok je još topao!" Uzme bakin kruščić i osjeti ugodnu toplinu u promrzloj ruci. Prinese ga ustima da gricne, a kruščić tako ugodno zamiriše da ...
– Molim platiti – čuje konobara.
– Ali ja još ne odlazim.
– Ja odlazim i moram naplatiti.
– Dobro, dobro, evo izvolite!
– Hvala, gospodine! Vidim da ste gost u našem gradu, želim vam ugodan dan.
– Hvala!
Gledajući za konobarom promrsi: – Nema on pojma što znači biti prisilan gost. Još mi je zaželio ugodan dan, a ne zna da mi je prekinuo ugodan san...
Dobre njegove bake više nema, umrla je prije desetak godina, ali za zimskih i ljetnih praznika, te kasnije nakon studija posjećivao je topli bakin dom, odnosno rodnu kuću svoje majke. Samo Bog zna da li će ikada više pohoditi selo u kojemu se rodila njegova majka. Tamo su sada oni zbog kojih su iz sela svi izbjegli, kao uostalom i on iz rodnoga grada. Ono što se u tom trenutku u njegovoj svijesti dogodilo nalikovalo je bljesku, ali bez svjetlosti, nešto kao prasak duboke tame uz kratkotrajni gubitak svijesti. Od tada u sljedećim danima i mjesecima živjet će u duševnom stanju u kojemu će biti trenutaka kad će pomisliti da li je uistinu proživio ono što je proživio, vidi li doista ono što vidi, je li on zapravo on.
Živjet će, ustvari, u dvama gradovima, jedan će biti u njemu, a drugi izvan njega. Neće mu biti lako hodati ulicama novog, nepoznatog grada noseći teški teret sjećanja i doživljaja vezanih uz rodni grad. Mučnina je postala prirodno stanje njegova duha. Doduše, povremeno su se javljali i trenutci nade, bezrazložnog optimizma i radosnog raspoloženja, ali bili su to samo bljeskovi svijesti koji bi se bez razloga brzo ugasili kao što su se bez razloga u njemu i probudili. Novi doživljaji prožimali su se s već proživljenima, slike i osjećaji su se isprepletali i umrežavali, te često nije mogao razlučiti što je stvarno, a što umišljaj, privid, iluzija.
2.
Nadao se da će mučnina i tjeskoba u novoj sredini potrajati izvjesno vrijeme, te da će život s vremenom postati barem donekle podnošljiv i prihvatljiv. Međutim, i nakon više od godine dana radost života, koju je osjećao prije izbjeglištva, nije se vraćala u njegovu svakodnevicu. I dalje su mu se događale nevjerojatne stvari. Jednom je za redovite šetnje gradom ugledao plakat za kazališnu predstavu. Hamlet! Gostuje Teatar iz grada N. To mora vidjeti, pomisli. Dugo već nije bio u kazalištu. Uđe u zgradu na čijem je zidu ugledao plakat, a koja mu se učini kao kazališna zgrada. Priđe šalteru i pozdravi:
– Dobar dan!
– Dobar dan, izvolite.
– Molio bih jednu ulaznicu za večerašnju predstavu.
– Nema večeras nikakve predstave.
– Kako nema? Vidio sam plakat, tu do vaših vrata. Lijepo piše: Večeras u vašem gradu gostuje Teatar iz grada...
– No dobro, ovo više i nije kazalište.
– Kako mislite da ovo više nije kazalište?
Bilo je, ali više nije. Uostalom, ja sam ovdje službenik jedne specijalne ustanove i nisam dužan nikome davati objašnjenja.
– Kakve ustanove, kažete?
– Specijalne ustanove, gospodine. I nemojte se praviti naivni. Uostalom,z ašto vi mene ispitujete? Vas zanima predstava, a predstave nema.
– Oprostite, nisam vas htio uznemiravati. Doviđenja!
– Doviđenja, gospodine. Drugi put bolje gledajte obavijesti po gradu.
Vrati se do mjesta gdje je vidio plakat za predstavu, ali plakata više nije bilo. U čudu se okrene i ugleda starog prijatelja, trgovačkog putnika koji je često dolazio u njegov rodni grad. Redovito su svraćali u njegovu kavanu u kojoj su provodili duge sate pretresajući sve i svašta. Prijatelj mu priđe i jednostavno kaže:
– Stari, jesi li za jedno piće?
Očekivao je da će se prijatelj začuditi, da će pitati gdje je izbivao tako dugo, što je s njim, a on ravnodušno „Jesi li za jedno piće?". Kao da su se od njihova zadnjeg susreta prije više od godinu dana često viđali. Ušli su u kavanu, naručili piće i prijatelj ga ponovno iznenadi pitanjem:
– Ideš li večeras u kazalište?
– Htio sam, ali nema predstave.
– Kako nema? Prije nego što sam te ugledao, vidio sam plakat za večerašnju predstavu.
– I ja sam također vidio plakat i ušao u kazališnu zgradu da kupim ulaznicu, no neki neljubazni službenik mi reče da nema nikakve predstave, ne samo da nema predstave nego da nema ni kazališta, da bolje gledam obavijesti po gradu. I zamisli, vratio sam se da provjerim ono što sam vidio, kad uistinu na zidu više nije bilo plakata.
– Nije moguće. Provjerit ćemo zajedno kad izađemo iz kavane. Možda ti se ipak pričinilo.
– Nije mi se moglo pričiniti. Još uvijek vjerujem svojim očima. No, ne bih više o tome. Možemo, kao što si rekao, kasnije zajedno provjeriti. Radije mi pričaj kako si, što radiš.
– Što bih radio? Kao i uvijek radim svoj posao. A ti?
– Pokušavam naći neki posao, ali ne ide. Nije lako nositi grad.
– Ne razumijem. Kako to misliš nositi grad. Koji grad?
– Dobro, gdje ti živiš? Nemoguće da ništa ne znaš, ili se praviš da ne znaš.
– A što bih trebao znati?
– Daj, molim te, ne pravi budalu od mene! Sve su nam uništili, izgnali nas iz rodnoga grada, a ti... Nisi valjda i ti njihov?
– Oprosti samo na trenutak, odmah se vraćam, pa ćemo nastaviti...
3.
Dugo je čekao prijatelja da se vrati, ali njega nema i nema. Upita konobara je li vidio gospodina koji je maloprije sjedio s njim za stolom, a konobar uzvrati:
– Koga, molim?
– Moga prijatelja koji je sjedio tu za mojim stolom.
– Nikoga nisam vidio.
– Kako niste vidjeli, donijeli ste nam piće.
– Nemam pojma. Donio sam valjda ono što ste naručili.
– Dobro, dobro, molim naplatite naše piće.
– Plaćeno je.
– Tko je platio?
– Onaj gospodin za šankom.
Pogleda gospodina za šankom koji mu se ljubazno nakloni, osmjehnuvši se. Učini mu se da ga nikad u životu nije vidio. Obuze ga neizdržljiva mučnina te poželi pobjeći iz kavane, nestati. Naglo ustane od stola i izađe na ulicu.
Ne može vjerovati: ovo je ulica u kojoj se nalazi njegova kavana, ovo je njegov grad. Eno žene na prozoru! Dobra stara gospa Marija. Uvijek mu je bila radost pozdraviti gospođu Mariju, koja je redovito uzvraćala vedro i raspoloženo: „Kakav divan dan, gospodine!" Čak i onda kad je padala kiša, ili kad je grad bio obavijen gustom maglom. Često se pitao kada gospa Marija obavlja kućne poslove, kad jede, kad se odmara, jer u svako doba dana kad bi naišao pored njezine kuće, ona je bila na prozoru. Požuri da je pozdravi, da ponovno čuje kako mu puna vedrine uzvraća: „Kakav divan dan, gospodine!" Priđe njezinoj kući i tek što htjede pozdraviti kad...gospe Marije nema na prozoru. Nema ni prozora, ni kuće nema...
Duboko uznemiren produži dalje i ubrzo se nađe pred ulazom u željezničku postaju. Zaželi otići, otputovati, pobjeći. Bilo kamo. Uđe u postaju. Nad blagajnom ugleda natpis „ZATVORENO". Izađe na peron. Polumrak, ni žive duše u blizini. Uto začuje korake koji se približavaju. Iz polumraka izroni nepoznati gospodin. Obraduje se što vidi čovjeka, te ga upita:
– Molim vas, znate li o čemu se radi? Kako to da u postaji nema nikoga, a uskoro treba stići vlak?
– Koji vlak?
– Međunarodni, godinama prolazi ovuda u isto vrijeme. Evo, za pet minuta bi trebao stići. Nije moguće da ne znate.
– Ne bih pitao da znam.
– Nema više nikakvog vlaka, gospodine.
– Kako nema?
– Tako, nema, ukinulo.
– Što je vama? Kako ukinulo, tko je ukinuo?
– Mnogo me pitate. Znam samo da je ukinulo i da uzalud čekate.
– Ali molim vas, objasnite mi...
Govorio je već za leđima nepoznatog gospodina, koji se iznenada izgubio u polumraku. Uđe u čekaonicu i ugleda postariju ženu koja mete. Priđe joj i upita:
– Gospođo, zašto čistite kad više nitko ne putuje, kad je postaja zatvorena?
– A što bih drugo radila, gospodine. Ja ne znam ništa drugo raditi. Čitav život provela sam metući u ovoj čekaonici i...
Izlazeći iz čekaonice čuo je da žena još nešto govori za njim, ali više nije imao snage nikoga slušati. Izađe na ulicu. Hladno je i pusto. Nema ni psa. Tek što je pomislio da nema ni psa, začuje lavež. Sredinom ulice trči prema njemu pas i laje... Njegov pas! Zaustavi se pred vratima kuće, njegove kuće u njegovu gradu. On stoji pred svojom kućom, a na pragu njegov pas radosno laje mašući repom. Pomiluje psa i uđe u kuću. Ušavši u dnevni boravak, na stol odloži torbu. U susjednoj sobi glasan žamor. Pokuca i uđe u sobu, punu nepoznatih ljudi. O nečemu živo raspravljaju. Gleda u čudu, jer nikoga ne može prepoznati. Priđe mu jedan neznanac i upita ga što želi popiti. Nije mi do pića, odgovori. Poželi baciti se na krevet, utonuti u san i sve zaboraviti, sve... zaboraviti...
4.
Uto u sobi zavlada gluha tišina. Gleda u nepoznate ljude koji i dalje živo razgovaraju, vidi da otvaraju usta, ali on ništa ne čuje. Zausti da nešto kaže, da vrisne, ali grlo mu se tako stegne da glas nije mogao van. K njemu kao da iz daljine dopire jeka njegova vriska.
Odjednom u sobi nema nikoga. Tišina je užasna. Obuze ga tjeskoba, u prsima osjeti tešku bol, te vrisne tako snažno da vrisak bljesne i obasja sobu žarkom svjetlošću. Od silne svjetlosti nije u prvi mah mogao otvoriti oči...
Kad je uspio otvoriti oči, vidje da se nalazi u krevetu. Naglo ustane, otvori prozor i gle čuda. Vidi more. Otkud more? U mojem gradu nema mora, pomisli. Bolje pogleda oko sebe i, naravno, ovo nije njegova soba u rodnoj kući. Nalazi se u hotelskoj sobi u koju je smješten kao izbjeglica. Na brzinu se odjene te siđe do kavanice u prizemlju hotela. Sjedne za šank, kimne konobaru te naruči:
– Duplu lozu, molim!
– Izvolite, gospodine! Evo, vaša dupla loza. Ali što je s vama jutros? Nekako mi ne izgledate sjajno. Jeste li noćas nešto loše sanjali?
– Eh, da sam barem sanjao! Ja vam, prijatelju, više ne mogu sanjati. Bože moj, ni sanjati više ne mogu. Sve je istina. Sve je, nažalost, gorka istina.
www.vecernji.hr/kratkaprica
Svaka čast, gospodine književniče! Ovo je uistinu izvrsna kratka priča! Vraćanje u djetinjstvo podsjetilo me je na "bublicu" kao okidač sjećanja u "Djetinjstvu". Dočarali ste ugođaj, završetak je kakav treba biti: potiče na razmišljanje.