Gabriel Tallent autor je jednog od najšokantnijih romana koje ćete ikada pročitati. U ekskluzivnom intervjuu za Večernji list otkrio je motive za pisanje romana u kojem su objedinjeni pedofilija i incest, ali i kako je tu traumatičnu i bolnu priču uspio završiti s nadom.
Incest i pedofilija snažni su tabui u današnjem svijetu, gotovo utisnuti u mozak svakog čovjeka. Zašto ste ih oba objedinili u ovom romanu? Je li osnovni motiv bio prodrmati čitatelja do kraja?
Nije mi bio cilj ikoga šokirati. To me ne zanima. Provjerljivi i službeni podaci koje donose RAINN (Rape, Abuse & Incest National Network) i društva koja se u SAD-u bave zaštitom djece kažu da 63 tisuće djece godišnje postanu žrtve seksualnog zlostavljanja. Jedna od devet djevojčica i jedan od 53 dječaka žrtve su seksualnog nasilja, a čak 80 posto počinitelja tog nasilja su roditelji. Možete vjerovati da je takvo nasilje iskorijenjeno, ali vrlo vjerojatno i sami poznajete nekoga tko ga je doživio, bez obzira na to znate li njegovu priču ili ne. Stoga ponavljam: cilj mi nije bio šokirati. Želio sam napisati dostojanstvenu priču o pravoj ljudskoj sudbini.
Pogledajte intervju s urednikom knjige "Najdraže moje" Brankom Matiješevićem:
Pisali ste “Najdraže moje” punih osam godina, osobno su mi trebala tri pokušaja da ga pročitam. Je li bilo trenutaka kada ste željeli sve “baciti u vatru” jer je i vama drama glavne junakinje postala preteška?
Ne, no možda se nismo najbolje razumjeli. Za mene je “Najdraže moje” priča o otporu. To je priča o mladoj ženi koja u sebi traži snagu i jasnoću misli koje će joj omogućiti otpor u situaciji u kojoj se čini da je taj otpor nemoguć. Prihvaćam vašu primjedbu da su dijelovi njezine priče vrlo bolni, ali ujedno sam vrlo ozbiljno pisao i o nadi. To mi se činilo nužnom reakcijom u vremenima moralne tmine. Životna je činjenica da ljudi pate u životu, i ništa to ne može promijeniti. To nije nešto što sam ja izmislio, ali mislim da znam dovoljno o ljudskoj patnji i nadao sam se da te istinske, pa i iskonske, stvari mogu ugraditi u roman. Nadam se da sam svojoj junakinji dao dignitet i nevinost, da sam čitatelju pokazao tko je ona zapravo i nadam se da će taj njezin portret nekome poslužiti i kao utjeha. To je bila moja glavna ambicija dok sam pisao ovaj roman, a ona je bila mnogo važnija od teškoća na koje sam nailazio pišući ga.
I priča i ritam romana izuzetno su brutalni. Jeste li se bojali da će čitatelji odustati nakon prvih 50 stranica?
Nije mi bilo u interesu da roman bude lak za čitanje. Znam da su neke scene koje sam opisao u romanu izuzetno teške, ali to je bio moj način da izgradim portret svoje junakinje, za koji sam se nadao da će ga prihvatiti i čitatelji. Tako će oni s njom proći njezin put i biti uz nju čak i u najtežim i najmračnijim trenucima njezina života.
Smetaju li vam usporedbe s Nabokovom i “Lolitom”?
Mislim da od takvih usporedbi nema koristi, ali svjestan sam da one najvjerojatnije proizlaze iz tematske bliskosti.
Stvorili ste izuzetnu glavnu junakinju. Čitatelj je na njezinoj strani doslovno od prve rečenice knjige, ali je ne razumije. Pitanje zašto ga ne ubije nameće se od trenutka kada ona počinje pucati, kada ubija da zaštiti slabije od sebe, a ne sebe samu. Kako znate toliko o poziciji žrtve? Gdje ste to naučili?
Pisao sam roman s velikim oprezom, posebno izgrađujući njezin lik. Mislim da je sve počelo time što ja o njoj nisam mislio kao o zlostavljanoj i silovanoj djevojci. Mislio sam o njoj kao o Turtle (jedno od imena glavne junakinje, nap. a.), o djevojci koja ima svoj život, emocije, niz složenih, katkad i sukobljenih potreba i koja se nalazi u mnogima zaista nezamislivoj situaciji. Riječ žrtva u moje misli dovodi nekoga tko njoj ni najmanje ne nalikuje. Njezino životno iskustvo jest nezamislivo, ali mislim da je to što je nama nezamislivo najviše povezano s dubokom ljudskom potrebom da zaštitimo sami sebe, to nije odraz stvarnih granica našeg suosjećanja.
Turtle je izgubljena djevojka, ali i djevojka koja pokušava pronaći svoj put, iako ni sama ne shvaća kakav bi on trebao biti. To treba istaknuti kada se piše o knjizi, humanost glavne junakinje.
Ljudi koji pomažu seksualno zlostavljanoj djeci uvijek upozoravaju na to da ta djeca misle da su ona kriva za to što im se događa. Taj je motiv jasno prisutan i u vašem romanu. Kako ste pronašli način da junakinja pronađe izlaz iz te krivnje?
Nisam ja pronašao njezin put, samo sam je slijedio. To što joj radi otac njoj je posve nerazumljivo, na svim razinama. Kako bi uopće počela shvaćati taj odnos, mora donijeti sud o tome što je zapravo ljudski odnos, što je ljubav, ljubav roditelja i djece. Tako zapravo zlostavljanje podijeli Turtle, njezino je srce u konfliktu. Ona voli svog oca, ona ne zna za drukčiji život i to je duboko humana priča a moj je posao bio ispričati je sa što više digniteta i osjećaja. Morao sam, korak po korak, pažljivo slijediti svoju junakinju, na svakom se koraku zapitati što će ona sada napraviti. Svi njezini postupci zapravo su proizišli iz njezina karaktera, borbe da opstane, malo je tu bilo moje svjesne nakane da je nekamo odvedem. Ili učinim privlačnijom čitateljima.
Poznajete li ljude poput Martina, one koji ženi govore: “Ti si moja! Zauvijek!”?
Svi mi ponekad govorimo o nasilju kao da je ono dio ljudi koji su čudovišta i psihopati; dio ljudi koji nisu u našim uobičajenim životima. Ali to nije srž ovog problema, ni prava slika stvarnosti. Jedna od šest američkih žena u svom će životu postati žrtva silovanja ili pokušaja silovanja, a velika većina počinitelja tih zločina nikada neće odgovarati za taj zločin. Od tisuću silovatelja samo će njih šest biti osuđeno i poslano u zatvor. Neki počinitelji zločina postići će velike životne uspjehe, neki i političke karijere. To znači da živimo u kulturi koja tolerira silovanje i seksualne napade. Kultura je to u kojoj mnogi vjeruju da muškarac ima pravo na ženino tijelo. I njezinu pažnju. Kada Martin izražava svoj posesivni stav, on ne izlazi iz tih okvira, to nisu neke neobične ideje i stavovi. Zapravo je njegovo ponašanje izraz široko rasprostranjene mržnje prema ženama, koja postoji svuda oko nas, a iz koje izvire jako mnogo nasilja.
Poznajete li roditelje koji i danas, u 21. stoljeću, djeci govore: “Ja sam te stvorio!”?
O, da, ali gledajte: ljudi koji poznaju Turtle, ili djevojke poput nje, oni koji su promatrači njihovih života, oni koji su u poziciji da nešto učine, da prekinu nasilje i pomognu, ti ljudi će vam uvijek reći da nikada nisu mogli ni zamisliti takvog monstruma i takvo nasilje. Svi mi uvijek vjerujemo da ne poznajemo one koji su preživjeli. Svi mi uvijek vjerujemo da se takvo nasilje ne događa u svijetu u kojem mi živimo, u našoj blizini. I nismo u pravu.
Način Martinova života, njegov um i djelovanje, zastrašujuća je slika današnje Amerike, one opsjednute oružjem, nasiljem, kataklizmičkim krajem svijeta... Što ste željeli poručiti takvoj Americi koja ne želi zaoštriti zakone o posjedovanu oružja čak ni zbog nevinih koji masovno stradavaju u pucnjavama u školama?
Samo sam pokušao ispričati priču te mlade djevojke. Duboko vjerujem da je razumjeti iskustvo drugog čovjeka, moralne stavove tog čovjeka, moguće samo ako se krene od istine koja nije procesuirana, koja nije reducirana na ono što je društveno prihvatljivo i ono što nije prihvatljivo. Ali, naravno, svaka je priča, svaki projekt, pa tako i ovaj roman, podložna interpretacijama, dapače traži te interpretacije. One su zalog uspjeha romana, i znao sam da mogu samo stvoriti uvjete za razumijevanje moje priče. Bilo mi je jasno da će biti vrlo teško očuvati cjelovitost priče i istodobno izbjeći političke generalizacije.
Fascinirali su me vaši opisi prirode, postigli ste da i ona slijedi traumatičnu priču romana, poput iznenadne oluje u kojoj zamalo strada glavna junakinja. Je li priroda za vas prijetnja ili utočište?
Opisivao sam prirodu koju dobro poznajem, ono što ona doista jest, a ne da bi postala nešto drugo. Priroda je sama po sebi dovoljno zanimljiva i važna, njoj ne treba da postane simbol bilo čega drugog.
Kraj romana donosi nadu, onu kojoj je simbol zasađeni vrt. Mislite li da se ljudi mogu oporaviti čak i kada ih siluje vlastiti roditelj, kada sami o sebi misle najgore, kada prežive pokušaj ubojstva, ali i kada sami ubiju...? Kakvi su ljudi ti preživjeli?
Oni koji uspijevaju preživjeti, oni koji opstaju, opiru se bilo kakvoj generalizaciji. Nemoguće ih je opisati, svrstati u ladice. Da, mislim da postoje ljudi koji se mogu oporaviti i od najtežih životnih situacija, baš kao što postoje i oni koji ne znaju nastaviti svoj život nakon nesreća koje su mnogo blaže od ovih kojima se ja bavim u ovom romanu. Ali isto tako mislim da se svi mi previše bavimo oporavkom. Zar je život vrijedan življenja samo ako je savršen, bezbolan? To jednostavno nije istina. Naši životi mogu biti vrlo bolni, puni teškoća, mi sami možemo biti duboko ranjeni, povrijeđeni do srži, a opet i to su životi vrijedni življenja, puni dostojanstva i radosti. Lakoća života ne bi trebala biti naša najveća težnja, najveća vrijednost naših života, jer ta je lakoća iluzija.
ovakva sranja ima i kod nas.