Zlatko Bourek: Činite djecu, a ne rat!

Zlatko Bourek rođen je 1929, ali poput djeteta prepun je ideja za nove filmove, predstave, slike, skulpture... Zacijelo je naš najveći autoritet za lutkarstvo, njegov i Stoppardov “Hamlet” u izvedbi ITD-a najigranija je hrvatska predstava u inozemstvu. No, Bourek sedam godina nije režirao u Zagrebu! Premijera “Svetog Vlaha”, koju je ostvario u suradnji s Lukom Paljetkom, bavi se povezivanjem dubrovačkih predaja o Orlandu i Vlahu, o ratničkom i ljubavničkom principu koji brani i gradi Grad.

VL: Radeći predstavu o dubrovačkom zaštitniku sv. Vlahu, jeste li strahovali hoće li Dubrovčani moći podnijeti Vaš sardonični teatar o njihovim svetinjama?
BOUREK: Ja sam se osigurao uzevši za suradnika Luku Paljetka koji je stopostotni Dubrovčanin. On obožava svog sv. Vlaha, a ja obožavam sv. Blasiusa, o njemu najbolje mislimo i njemu smo u čast sve ovo napravili. Jedino iz ljubavi dopustili smo sebi da budemo malo ležerniji. Budući da je Orlando najamni vojnik, nije nam toliko drag, pa smo se malo s njim poigrali. Ratnik mora braniti grad, ali kad je to obavljeno, ljubav je najvažnija i zato “činimo ljubav, a ne rat!” Već smo u Dubrovniku radili predstavu “Orlando Maleroso”. Lonza je tada bio fantastičan Orlando. Naša je poruka ratnicima: Dosta je sad, činite djecu i napučite ovu zemlju koja je stradala!

VL: Je li bilo teško doći na Igre, jer lutkarstvo je rijedak gost kazališnih festivala?
BOUREK: Jest, ali eto baš moj “Orlando Maleroso” poslije Dubrovnika odigran je u njujorškoj “La Mammi”. Ova vrst kazališta figura izvrsno pristaje svakom gradu uz more, ali i uz moju Slavoniju... Zamislite, Beč je za Austro-Ugarske svojim časnicima zabranio da u Sarajevu gledaju Karađoza. Ovo kazalište koje njegujem starinsko je i mladom će svijetu biti izuzetno moderno. Nama starim kurjacima, Luki i meni, i red je da poučimo mlade ljude.

VL: Ove godine Igre su se otvorile u različitim smjerovima. S jedne strane dvije antičke drame, s druge lutke, s treće Fabre koji oblikuje skulpture ljudskim kostima i mrtvim kukcima...
BOUREK: I. Kunčević i I. Prlender imaju nerv, bilo bi lijepo da imaju i dovoljno solada. Problem jest i to što je u Dubrovniku danas teško raditi ambijentalni teatar zbog gužve. Primjerice, “Vlaha” sam želio igrati na otvorenom, ali je zbog vreve premješten u Sponzu.

VL: Dobro je da ponovo predajete lutkarstvo na ADU!
BOUREK: Oba Medvešeka su moji studenti i već na prijamnom ispitu dao sam im štap u ruke i s njim su činili čuda. Vitomira Lončar također je vražja i borbena cura... Lutkarstvo je odličan lakmus, jer se u njemu lako otvaraju i po prirodi stidljive osobnosti a nadareni pojedinci. Želio bih podići zanatsku razinu u hrvatskom kazalištu. Njemu ne trebaju računala, nego majstori, zanatlije, kitničari, šusteri, šnajderi koji čuda čine svojim rukama. Slabe su plaće. Pedesetih je postojao u nas status državnog majstora.

VL: Imate li osobnih želja?
BOUREK: Samo da budem zdrav. Sad sam u toj fazi (smijeh)!

VL: Najveći ste autoritet kad je posrijedi lutkarstvo u nas. Čini se da ipak teško dobivate režiju u institucionalnim kazalištima. Zašto?
BOUREK: Možda sam i sam kriv jer sam izbirljiv. Volim birati što ću raditi. Optimist sam, nadam se da će tih sedam gladnih krava, koje su iza mene u Zagrebu bez režije, proći. Ne tužim se, prije bi se moglo reći da sam žalostan, nego da sam ljut. Dok imam kontakt s glumcima koji jedva čekaju da rade sa mnom, ne bojim se. Moj problem nisu direktori, oni su čeljad koja dođe, prođe, poneki shvati pogreške pa ih pokuša popraviti...

VL: Po vokaciji ste kipar, školovani kao slikar, majstor crtanoga filma, jedan od očeva “Profesora Baltazara”... Što Vam je najvažnije?
BOUREK: Najvažnije mi je ono po čemu me ljudi najmanje znaju, a to je skulptura! Nju ljubomorno čuvam i nju ne moram raditi da bih zaradio novac. Sretan sam, jer sve što radim – svemu se veselim.