Izložba “Mirila” od koje ćemo se naježiti jer nas povezuje s našom davnom prošlosti i neumitnom smrtnošću otvorena je jučer u Galeriji Klovićevi dvori pod kustoskom palicom Koraljke Jurčec Kos. U njezinu su središtu mjesta smrti nazvana mirilima, a načinjena tehnikom suhozida i zaštićena kao nematerijalna kulturna baština iako je kamen od kojega su ga gradili majstori klesari itekako materijalan. No smisao je njihov prvenstveno u obilježavanju mjesta na kojem su naši preci od Senja pa naniže do Ravnih kotara, umrli, ali ne i pokopani. O tome nam priča kustosica, podsjećajući da je tu živjelo pretežno stočarsko stanovništvo koje bi svoje mrtve s velebitskih vrleti nosilo na ukop dolje do mjesnog groblja, zamotane u ponjavu i vezane za letve. No na mjestu gdje su umrli, visoko u planinini gdje su u toplom dijelu godine uzgajali stoku, ostavljali bi znamenje – mirila! Tako su njihovi “ljetni stanovi” i danas ispunjeni mirilima, čiji tragovi sežu u 17. stoljeće. Znalo se dogoditi da bi katolički župnik otpratio tijelo do groblja, a pravoslavni obavio obred na mirilu...
Prva su mirila pronašli prvi velebitski planinari, a ozbiljnije istraživanje počelo je 70-ih godina. Dosad je istraženo 26 lokaliteta. Jasno se pokazalo da se mirila sastoje od uzglavnog kamena i donožne ploče između kojih se proteže podnica. Ne zna se kad je zamro običaj postavljanja mirila. Danas se misli da je taj običaj poganski, jer se između ostalog temelji na opraštanju duše od Sunca. Kako god bilo, velika je to tema! U Klovićevim dvorima dopremljeno je 10 originalnih uzglavnih ploča! Tu je i replika obiteljskog mirila koju je načinio Siniša Reberski, a na sunce su prvi put izvučeni otisci koje je 70-ih godina Mirela Trošelj po uputama Branka Fučića skidala šatiranjem direktno s mirila. U suradnji sa zadarskim Konzervatosrkim odjelom Ministarstva kulture i s mnogim suradnicima doista smo od Klovićevih dvora dobili prvorazrednu atrakciju. Zanimljivu s lingvističkog, etnološkog, antropološkog, turističkog, znanstvenog i umjetničkog aspekta.