Danas su se obitelj, prijatelji i štovatelji na zagrebačkom Krematorijuposljednji put oprostili od znamenitog i svestranog hrvatskog pisca, urednika i prevoditelja Zvonimira Majdaka. S Majdakom sam razgovarao prije točno dvije godine u jednom modernom i bučnom kafiću u novoj zgradi na Europskom trgu, kada nije bio sretan što ga poistovjećuju samo s romanom “Kužiš, stari moj”.
“Već me dulje vrijeme živcira da kritičari ističu samo roman ‘Kužiš, stari moj’, jer je tako valjda najlakše identificirati i predstaviti autora. Kada se pročita popis mojih romana, onda je ‘Kužiš, stari moj’ čak slabiji od nekih manje poznatih kao što su to ‘Stare’, ‘Krevet’, pa i romana ‘Pazi, tako da ostanem nevina’, koji ima dvosmisleni naslov, čak i u političkom smislu”, rekao je Majdak. Povod za intervju na kojem je inzistirao urednik Obzora Goran Gerovac bila je nagrada za životno djelo Vladimir Nazor, kojoj se Majdak nije nadao.
"Nisam se nadao Nazoru. Netko je na Googleu napisao da je serijal o Suzani Rog najzanemareniji serijal među ocijenjenima u hrvatskoj književnosti. A u njemu je opisana sudbina djevojke s Trnja koja završava u kući na Pantovčaku kao fircigerica. Mislim da ima dosta kritike tadašnjeg društva i da bi se neki mogli prepoznati”, govorio je Majdak, koji je često pisao o polusvijetu.
“Nekada se taj svijet, sloj s margine, iz suterena zvao proletarijatom. I danas postoji proletarijat po socijalnim mjerilima i obilježjima, po siromaštvu koje vlada i svjetonazoru. Baš njih briga za kukaste križeve o kojima se sada raspravlja. Nisam sentimentalno suosjećao s njihovim sudbinama, ali shvatio sam da je taj segment društva interesantniji, tragičniji. Oni nisu moja slabost, ali mi se čini da su životniji od ‘elite’ u kojoj sam se kretao u Društvu književnika, filmskih radnika ili novinara”, rekao je Majdak, koji je na intervju došao s informacijom da je u smeće bacio gomilu bilješki, intervjua, kritika svojih knjiga... Kao da je svodio životne račune.
A tko je bio Zvonimir Majdak?
“Rođen sam na selu, country boy s bilogorskih country roads, završio gimnaziju u Virovitici, dakle osrednja provincija. Ali bila je gimnazija koja je imala 50 godina iza sebe, davala je puno znanja. To jest profesori starog dobrog kova. U gradu se nisam osjećao manje vrijednim. Posjećivao sam utakmice Dinama iz Virovitice noćnim vlakom”, prisjećao se Majdak kojem je prvi roman “Bolest” iz 1963. jedva objavljen jer je dobio negativne recenzije Marijana Matkovića i Ive Frangeša, no stvar je spasio Petar Šegedin koji je napisao veoma pozitivnu recenziju.
Majdak je pobjeđivao na Večernjakovu natječaju za kratku priču, a u Večernjem listu mu je 1991. izlazio roman “Tajne trga N”, čiji junaci završavaju na bleiburškoj poljani. No Majdak je bio i urednik i prevoditelj.
“Uređivao sam samo knjige stranih pisaca. Hvala Bogu, nisam uredio nijednu domaćeg pisca i ne nosim kamen na srcu da sam nekog zapostavio. Meni je dugo, pa i sada, bio važan Saul Bellow. Upoznao sam i autora romana “Aerodrom” i “Hotel” Arthura Haileya koji je bio dva dana u Zagrebu sa suprugom. I sada se još pomalo bavim podagentskim poslom za strane, uglavnom američke agencije. Dogovaram uvjete prodaje njihovih djela. U neku ruku sam osnivač Algoritma bez ijedne dionice. Šala... Tih se godina pojavio pisac John Grisham čija je prva knjiga bila apsolutni hit. Roman “Tvrtka” bio je na listi New York Timesa 20 tjedana.
Nudio sam ga našim izdavačima, ali nitko nije trzao. Pokazao sam ga i Antičeviću koji je bio informiran i to je bila prva knjiga koju je Algoritam objavio”, rekao je Majdak.
Tja, kaj se more. Umro je i pokoj mu vječni. Njegovi romani jesu čitki i dobri su za razbibrigu, ali to je ujedno sve. Nema u njima puno umjetnosti, nego više Majdakove želje da se svidi najširoj čitalačkoj publici koja ne voli prezahtjevne teme. Zato se u njima uglavnom sve vrvi od seksa koji se varira na 1001 način, a jezik pun žargonizama i uličnog govora. Tipična i popeilično površna tzv. proza u trapericama.