Došla je, bogami, sinoć! – reče stric Ferdo.
Stajao je naslonjen na bicikl i pušio. Popodnevni sat kad odlazi kumi. Strina Cecilija spušta se u podrum. Poslije zalaska sunca, duboko u noć, suznih očiju i očajna, peče dizane kolače od maka i pekmeza. Namignuvši, osmjehnuvši se, stric zgnječi opušak.
– U nedjelju je zabava. U Domu će prikazati ljubavni film!
S jednom nogom na pedalu, reče:
– Mogao bih otići i vidjeti. Nikome ništa!
Da u susjedno selo dolazi na ljetovanje djevojka iz grada Marko je čuo od strica Ferde. Malo je toga što se događalo ili će se dogoditi, a da on nije znao prije svakoga drugoga. Ali nije se razmetao niti hvalisao poput njuškala ili besposlenih blebetala. Ljetna jara podigla se poput užarenog vala iz ravnice, sve do hrastova i jablanova na brežuljcima. Blagdanski dan umrtvljen pod težinom mlohave tišine. I životinje i ljudi ležali su omamljeni. Otvorenih, suhih usta.
Stajao je u sjeni ispod visokog zida od cigle. Dom bijaše najveća i najviša zgrada u okolici. Jara je hlapila iz crvene opeke. U bijeloj košulji od najlona, u novim dugačkim hlačama zategnutim remenom od sirove kože. Na nogama prostrane sandale, ručni rad majstora Vereša. Hladio se poslije pješačenja po otvorenim poljima prepuštenim nesmiljenom suncu. Navikao na suh vonj biljaka i prašine.
Svirala trojica muškaraca: violina, bajs i cimbal. Pod krošnjama lipa neumorno su se vrtjeli zajapureni mještani: mladići, djevojke, žene i bosonoga djeca. Činilo se da imaju snage plesati cijelo popodne do sumraka. Za vrijeme stanke vatrogasac Pero prska pijesak vodom iz limene kante. Muški su stajali nasuprot ženskima. Pušili, pili pivo iz krigla, smijali se i udarali po ramenima. Stric Ferdo uputio ga da čeka u sjeni visokog zida. Sam, da ga djevojka lakše uoči.
O, bio je spreman čekati je sve dok se ne pojavi! Ništa mu nije zaklanjalo pogled. Nije bio znojan. Čistu maramicu čuvao je u džepu hlača.
Dotrčala je zadihana:
– Prepoznala sam te! Nalik si Jamesu Deanu. Kako je divan zar ne, meni je najdraži! Ovdje se nema gdje kupati? Bilo bi divno plivati i sunčati se! Pa ti si već pocrnio! Ja idem u učiteljsku školu, a ti? U gimnaziju, zar ne?
Izgovorila je sve odjednom, bez stanke, dodirujući mu rukav bijele najlonske košulje koja se ne gužva i mama je ne treba glačati.
– U sedam sati idemo u kino. Još nisam gledala taj film! Moramo biti prvi, kupiti ulaznice da zauzmemo mjesta na balkonu!
Rekla je da se zove Marinka i da je baš zgodno da mu je ime Marko – m plus m! Zar to nije sudbina!? Imala je dečka koji je bio sportaš, ali više ga nema jer nije s njim imala o čemu razgovarati. Nagovarao, da mu u mraku iza igrališta otkopča zaporak na hlačama..?! Pa to rade jedino drolje u velikim gradovima!
Mladić Marko bijaše toliko zbunjen, ushićen što je konačno doputovala djevojka, da nije razumio niti shvaćao o čemu ona govori. Susret bijaše bogomdani dar ljetnih praznika! Ni sa čim se nije dao usporediti. Istina, maštao je da je plavokosa, kao djevojke iz pripovijedaka Elina Pelina, ali činjenica da je crnokosa, vitka i visoka nije ga razočarala. Zaljubio se čim je izustila prvu riječ. Živahna, prelijepa djevojka s njime je razgovarala u nedjeljno popodne! Velike crne oči i blijedo lice...
Koračali su zatim malim kržljavim parkom čekajući kinopredstavu u Domu. Rekla je da joj je otac grnčar, a mama pobjegla s lovcem iz Italije. Pred dvokrilnim vratima već su se gurali mladi i stari, čekajući da ih prvoborac bez ruke pusti u polutamu dvorane. Prozori zastrti plahtama. Djeca su jurnula naprijed u prve redove. Svi su željeli biti što bliže platnu.
Djevojka se snađe i škripavim uskim stepeništem povede mladića na balkon bez ograde. Sjeli su u sredini na klupu od hrapavih dasaka.
– Odavle ćemo najbolje vidjeti! – klikne djevojka.
U trenutku kad zatitraju slike popraćene muzikom djevojka uhvati mladića za vlažni dlan. I njen bijaše znojan, dugačkih prstiju koji nisu mirovali. Nikada u tako blaženom stanju! Snovi su se obistinili. Sjedio je uz neizrecivo drago biće i da ga je netko pitao, pristao bi ostati u istom položaju do kraja života...
Nije mogao sabrano i povezano pratiti radnju filma. Suosjećao je s prekrasnom ženom raskuštrane kose koju svi mrze, osobito opake, zle babe. Bježala je niz stepenice, ogrnuta crnom maramom, sve do obale mora. Zapamtio je riječi koje pročitao na platnu: kurva, kurvo jedna kurvanjska! Vikale su, prijetile krezube starice i gađale je kamenjem.
Izađoše u mlaku noć.
Baš mi se svidio film! – reče djevojka držeći mladića za ruku.
– I kakvo krasno veče! – nadoda i povede mladića prema mostu.
Mjesto bijaše malo, dva reda kuća. Raštrkane i bez nekog vidljivog reda sagrađene. Jedino su crkva, župni dvor, škola i Dom činili jezgru koja se rasprsnula u svim smjerovima. Na rubu, po strani, stajala je željeznička stanica. Gurnuta na ledinu, podalje od sela, iz nekog neobjašnjivog opreza i straha. Nekoliko potoka vijugalo je naseljem, ali su većim dijelom godine bili plitki, umrtvljeni. Tek barice koje spoji pljusak. Jedna je rijeka imala u koritu uvijek nešto vode. Preko nje je podignut most da se može prijeći i kad nabuja poslije proloma oblaka.
Lutali su kao da traže skrovito mjesto, uzvišenje ili čistinu, gdje će zastati i spustiti se na tlo. Iako je ljeto bilo vrelo, sunce sve spržilo, trava uz korito rijeke nije posivjela. Dapače, pred veče vlaga je osvježi i učini ugodnom za šetnju.
Djevojka je stopalom, tankim đonom sandale, podragala osovljene, podatne vlati i rekla:
– U gradu je trava nikakva. Oštra, zubata... Naježim se pri pomisli da bih se morala na njoj, pomisli, gola ispružiti! Hajde, dođi... – povukla ga nježno, brižno kao da je ranjen. Ležali su na obali te rječice na travi čija se boja pod zasljepljujućom mjesečinom iz zelene pretvorila u hladnjikavu prostirku srebrnkaste boje. Onda ga navukla na sebe. Ponašao se obzirno, da je ne prignječi laktom ili koljenom. Podvukla se raširenih koljena, opuštena i voljna. Haljina joj se povukla iznad struka, sve do bijelih gaćica. Platno njegovih hlača bijaše pregrubo za glatka bedra. Ljubila ga vlažno i brzo. Trzala se i grcala. Namještajući se pritom, kao da ga vodi, nudi mu i bira najpovoljniji položaj i pristup... Gore, uz trbuh, visoko... Mladić se predao slatkoći jezika, sline i toplog uduha iz nosnica.
Predvodila je! Bila ispred njega za nekoliko zamaha ruku i trzaja ramenima. Nikada nešto slično mladić nije iskusio! Volio ju je, voljet će je do kraja života i strepio je da je ne uvrijedi nekom naopakom, grubom kretnjom. Pružao je najviše što je znao od nježnosti i podložnosti... U vlasti neke sile bez imena.
– Neću da pomisliš... – mucao je... da ja mislim... da si kurva. Zbog toga... Neću, neću... Vjeruj mi, neću...
Njene usne se stisnu. Mladić ju nije prestao grliti i milovati. Ništa oko sebe nije primjećivao. A kamoli da se iznenada sabrala i uspravila.
– Kasno je... Možda me traže?! – usplahireno će djevojka.
– Sutra se vraćam, moram se spremiti
Dopratio ju je do dvorišnih vrata. Bezglasna nastamba, kao da u njoj nema žive duše. Hitro ga poljubila i ne osvrćući se otrčala u onoj svojoj tužno jednostavnoj haljini i sandalama s tankim remenčićima.
Sretan, opijen doživljajem kakav još ne bijaše u njegovu životu, obuzet ljubavlju koja se tako iznenada dogodila i ostvarila, koračao je uz nasip željezničke pruge.
Najradije se ne bi vratio u svoj dom! Probdio bi noć obilazeći mjesta na kojima je bio s tom prekrasnom djevojkom.
Iza sebe čuo je tutnjavu, huk vlaka. Noću prolaze teretni vlakovi koje vuku moćne, usopljene \"mađarice.\" Ne zaustavljaju se na njegovoj postaji...
Nalazio se na pružnom prijelazu i čekao da se sretne oči u oči s tom zajapurenom, parom nabijenom, mašinom. Čekat će je hrabro, izazovno, do posljednjeg časa! A onda, hitro, kao toliko puta prije, odskočiti u stranu!
Ložač je bacao lopate ugljena u ždrijelo peći, strojovođa sanjarski gledao noćni krajolik i nehajno rukom povukao polugu da pusti gusti mliječni zvižduk. Gluho doba noći, ravnoteža tame i praskozorja...
Čelični odbojnik ravnodušno tupo odbacio je tijelo mladića u jarak pored pruge. Nikakav trag ne ostade na oklopu \"mađarice.\"
Vraćajući se ubrzanim popodnevnim vlakom u svoj grad, djevojka je naslonjena na okvir otvorenog prozora, ugledala na poljskom putu crnu povorku s muškarcem koji je nosio križ. Po još uvijek beživotnom zraku milila prema groblju. Osamljenom, golom. Bez mrtvačnice.
Neprikladan i neudoban sat za sahranu, pomisli djevojka.
Kadarka,1956. godine.
