5 znanstvenih mitova u koje ljudi vjeruju

Mitove je, dokazano je, vrlo teško srušiti jednom kada postanu dio opće kulture. Štoviše, neka su istraživanja pokazala da sam pokušaj pobijanja neke tvrdnje može izazvati suprotan učinak kod ljudi koji u nju vjeruju. Iako bi znanost trebala biti zasnovana na provjerenim činjenicama, ni ona nije imuna na mitove. Na tom tragu ugledni časopis Nature objavio je popis pet znanstvenih mitova koji nikako da odumru i koji, kako tvrde, štete ljudima te dugoročno gledano zapravo sprečavaju razvoj znanosti. Popis bi ipak trebalo uzeti sa zrncem soli jer u nekim slučajevima “porota još odlučuje” pa bi moglo proći još puno vremena prije no što saznamo pravu istinu – ako je ikada i saznamo.

1. Važnost preventivnog 
pregleda

Prvi je mit tvrdnja da preventivni pregledi spašavaju živote pacijenata oboljelih od svih vrsta raka. Istina je da redoviti pregledi mogu pomoći nekim skupinama kod kojih postoji rizik od određenih vrsta raka, poput raka pluća, vrata maternice ili debelog crijeva. Međutim, neki tumori dovest će do smrti bez obzira na to kada su otkriveni i liječeni, dok s druge strane agresivni rani pregledi imaju niz negativnih posljedica za zdravlje, a neki se pacijenti odlučuju za nepotrebne mastektomije ili prostatektomije.

Na primjer, jedno 25-godišnje kanadsko istraživanje na više od 89 tisuća žena u dobi od 40 do 59 godina, objavljeno 2014., pokazalo je da godišnji mamogrami ne smanjuju smrtnost od raka dojke. Zanimljiv je i korejski slučaj s rakom štitnjače. Na jugozapadu zemlje liječnici su 1997. godine počeli nuditi ultrazvučne preglede za rano otkrivanje te bolesti, a praksa se uskoro proširila cijelom zemljom. Detekcija raka štitnjače porasla je s pet slučajeva na 100.000 ljudi 1999. na 70 slučajeva 2011., a kod dvije trećine dijagnosticiranih štitnjača je izvađena te su stavljeni na doživotne terapije lijekovima. Unatoč svemu tome, broj ljudi koji umiru od raka štitnjače u Južnoj Koreji ostao je isti – oko jedan na 100.000. To je dovelo do toga da su neki korejski liječnici 2014. predložili ukidanje preventivnih pregleda za rak štitnjače, ali ne bez otpora.

2. Antioksidansi su dobri, 
slobodni radikali loši

Drugi mit jest onaj da su antioksidansi dobri, a slobodni radikali loši. Riječ je o teoriji da organizmi stare jer stanice tijekom vremena akumuliraju štetu koju izazivaju slobodni radikali – atomi ili molekule koje imaju jedan nespareni elektron. Teoriju je prvi iznio američki kemičar Denham Harman tijekom pedesetih, a naknadno je nadopunjavana i modificirana, pa se tako uvriježila i tvrdnja da su antioksidansi, molekule koje neutraliziraju slobodne radikale, dobri za ljudsko zdravlje. Zbog toga su ljudi počeli uzimati antioksidanse u obliku dodataka prehrani kao što su vitamin C ili beta-karoten.

Međutim, ranih 2000-ih znanstvenici su ove tvrdnje doveli u pitanje. Pokazalo se, na primjer, da miševi koji su genetski modificirani da proizvode više slobodnih radikala žive jednako dugo kao i obični miševi, kao i obrnuto – da oni koji su modificirani da proizvode više antioksidansa ne žive ništa dulje. Jedno istraživanje na ljudima pokazalo je da antioksidansi kao dodaci sprečavaju za zdravlje pozitivne učinke vježbi, a drugo istraživanje povezalo ih je s višom stopom smrtnosti.

Ustaljenu je teoriju, u kontekstu borbe protiv raka, izazvao i slavni nobelovac James Watson, najpoznatiji po revolucionarnom istraživanju DNK. On je 2013. godine u radu objavljenom u časopisu Open Biology doveo u pitanje korist antioksidansa ustvrdivši da je “došlo vrijeme da se ozbiljno upitamo ne prouzročuje li upotreba antioksidansa vjerojatnije rak nego što ga sprečava”.

David Gems s Londonskog sveučilišnog koledža, koji je 2003. godine i sam počeo objavljivati negativne rezultate o ovoj teoriji, tvrdi da razlog što ona još uvijek postoji leži u – novcu. Riječ je o velikom tržištu antioksidansa koje nekima donosi zaradu, a Gems sve to naziva “golemim reketom”. Danas većina znanstvenika koji se bave starenjem smatra da slobodni radikali mogu oštetiti stanice, ali da se to doima normalnim dijelom tjelesne reakcije na stres. Neki čak dovode u pitanje teoriju da bilo kakva molekularna šteta izaziva starenje.

3. Veličina ljudskog mozga

I dok teorija o antioksidansima i slobodnim radikalima ostaje kontroverzna, puno je lakše srušiti treći mit - da ljudi imaju iznimno velike mozgove. Često se, naime, smatra da ono što imamo u glavi predstavlja vrhunac evolucije mozga, i to zbog njegovih navodno neproporcionalno velikih dimenzija u odnosu na ostatak našeg tijela te velike količine neurona i glija stanica.

Međutim, to nije posve točno. Istina, ljudski je mozak oko sedam puta veći od veličine koja se očekuje kod životinja sličnih dimenzija, no, s druge strane, sličan omjer imaju miševi i dupini, a neke ptice i veći. Često se napuhuje i broj stanica, pa mnogi izvori navode da u ljudskom mozgu ima 100 milijardi neurona, dok preciznija mjerenja upozoravaju na to da je zapravo riječ od 86 milijardi, što baš i nije mala razlika.

4. Omiljeni način učenja

Četvrti mit jest da pojedinci najbolje uče kad ih se uči onako kako oni više vole – na primjer, s naglaskom na verbalnu ili vizualnu dimenziju. Istina je da mnogi ljudi vole primati informacije na određeni način, a dokazi također upozoravaju na to da učitelji postižu najbolje rezultate u obrazovanju kada informacije predočuju kroz razna osjetila. Međutim, postavlja se pitanje je li ono što mi više volimo nužno i bolje za nas.

Ona istraživanja koja su se ozbiljno pozabavila ovom temom pokazala su da učenje na preferirani način nema neke pozitivne učinke, a autori jednog od istraživanja objavljenog 2008. zaključili su da je kontrast između popularnosti teorija o prilagođavanju učenja preferencijama s jedne strane i nedostatka dokaza koji to podržavaju s druge – uznemirujući. Čini se zapravo da svi ljudi, osim onih s poteškoćama u učenju, najbolje uče uz pomoć kombinacije riječi i slika, a ne kada se koristi isključivo jedna dimenzija.

5. Eksponencijalni rast broja stanovnika Zemlje

Posljednji od pet znanstvenih mitova po izboru časopisa Nature također je predmet kontroverzija, a riječ je o tvrdnji da broj stanovnika eksponencijalno raste te da će to imati katastrofalne posljedice. Početkom 19. stoljeća broj stanovnika na Zemlji prešao je milijardu i kod nekih intelektualaca razvio se strah od mogućih posljedica prenapučenosti. Među njima je bio i Englez Thomas Malthus, koji je tvrdio da će eksponencijalni rast broja stanovnika kad-tad dovesti do gladi i siromaštva, a teorija je po njemu nazvana maltuzijanska katastrofa.

Međutim, Joel Cohen s Rockefellerova sveučilišta u New Yorku tvrdi da stanovništvo nikad nije raslo eksponencijalno, da ni sada tako ne raste te da je malo vjerojatno da će to takvog rasta doći u budućnosti. Broj stanovnika danas zapravo raste upola manjom brzinom nego prije 1965. godine. UN je ljetos objavio da broj stanovnika raste 1,18 posto godišnje, dok je taj postotak deset godina prije iznosio 1,24.

Što se moguće katastrofalne gladi tiče, FAO procjenjuje da proizvodnja hrane raste brže od rasta stanovništva, a samo kalorije u žitaricama dovoljne su da se prehrani 10 do 12 milijardi ljudi. S druge strane, činjenica je da je glad i dalje velik problem u mnogim dijelovima svijeta, ali uzrok tome jest što se hrana troši na prehranu stoke, proizvodnju goriva ili se jednostavno baca, a ono što ostane ne dijeli se jednako.

Drugim riječima, problem nije u globalnom nedostatku hrane, već u tome što je bogati imaju puno, a siromašni malo ili – nimalo.

>> 8 namirnica koje su zdrave, a cijenom će se sviđati vašem novčaniku 

>> Uzgojene superrajčice koje su po nečemu vrlo posebne. Evo o čemu je riječ!