– Ona je trčkarala i bila vesela, gledala sam je i pomislila pa nije to najgora stvar na svijetu. Riješit će se nekako – prisjeća se Marija Hribar prvog osjećaja i misli kada je utvrđeno da njezina kćerkica Anamarija ne čuje. I doista se riješilo. Anamarija je postala prva mala pacijentica kojoj je ugrađena umjetna pužnica kupljena u velikoj humanitarnoj akciji otprije 15 godina. Mnogi se zasigurno sjećaju slogana koji je ujedinio hrvatsku javnost, “Dajmo da čuju”. I upravo se to i dogodilo – Anamariji i još 177 djece dano je da čuju jer je toliko umjetnih pužnica kupljeno za više od 17 milijuna prikupljenih kuna.
Humanitarni pothvat
Danas 18-godišnja Anamarija bila je prva na tom zahvatu, a ovih je dana na stalnoj liniji s novinarima jer velika izložba “Svijet zvukova” u Tiflološkom muzeju javnost podsjeća upravo na taj humanitarni pothvat.
– Bilo je to kao da smo dobili na lotu! Sjećam se kako smo tada gradili kuću, nijedna banka nije nam htjela dati kredit i kad smo čuli da će dobiti pužnicu, bila je to golema sreća i olakšanje. Iz Suvaga su je odmah stavili na popis, bila je treća na listi, a igrom slučaja prva na operaciji – opisuje majka Marija dok sjedimo u njihovu domu u Samoborskom Lugu.
Datum operacije, govori kao iz topa, bio je 8. svibnja 2001. godine i zahvat u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici trajao je dulje od pet sati. Idućih 40 dana čekalo se zarastanje rane kako bi se mogao priključiti vanjski dio pužnice, procesor govora. I potom je ubrzo uslijedila velika vijest: nakon mjesec dana oporavka iz vrtića su javili da se Anamarija okreće na svoje ime. Dakle, čuje. Krenula je i u redovan vrtić i u Suvag, Polikliniku za rehabilitaciju slušanja i govora pa je na kraju dana djevojčica, prisjeća se gospođa Marija, znala doći doma, skinuti pužnicu i reći da joj je dosta.
– Svaki je zvuk morala upoznati, ali kad je to shvatila, brzo je postala svime oduševljena pa tako i glazbom – prisjeća se majka Marija dok Anamarija te uspomene ne pamti jer je bila malena.
Put u Tursku
Sam zahvat ponovno je prošla prije dvije godine kada joj je zamijenjen implantat, no zahvat je puno kraće trajao i za koji dan već je bila kod kuće. Danas ta djevojka stvara svoje neke sasvim drukčije uspomene, uspješna je sportašica koja se priprema za Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu u Turskoj. Put joj slijedi za desetak dana, a o uspjesima u tom sportu svjedoče brojni pehari i medalje ponosno poslagani u dnevnoj sobi Hribarovih. Dok majka nabraja sportska postignuća, Anamarija o izazovu koji je čeka u Turskoj prvo kaže da mora – ponijeti voće.
– Nije to isti okus voća kao kod nas – argumentira i nasmije nas jer uza sve majčine brige oko putovanja, rezultata, tko bi se sjetio razmišljati o okusu voća. No, Anamarija je samouvjerena mlada djevojka koja zna što hoće i želi. Zasad joj u prvom planu nije struka za koju se školuje, jer skorašnju diplomu fizioterapeuta sve češće joj zasjenjuje želja za fotografijom.
– U sportu ću ostati, obožavam trenirati i to me opušta. A sada sam krenula i na odbojku. No, profesionalno bih se željela baviti fotografijom. To volim i stalno nešto slikam, sve što mi se sviđa, najviše prirodu – opisuje Anamarija pred kojom je još jedno putovanje. Maturalac. Ipak, očekivanog uzbuđenja nema jer bi Anamarija radije taj novac žrtvovala za kupnju fotoaparata.
– Bit ćeš nam zahvalna što ideš na maturalac jer se to ne propušta, a aparat ćemo već kupiti – uvjerava je majka.
– Kada? – pita Anamarija.
– Sad si punoljetna, možeš igrati loto i eto za fotoaparat – kroz smijeh joj dilemu rješava majka Marija ponosna na Anamarijine uspjehe i svestranost, kao i na sina Ivana koji od rođenja također nosi slušne aparatiće.