Stvar je pristupa, reklo bi se. Antička povijest fascinira mnoge, svi vole o njoj ponešto znati, ali doista je malo tko uistinu razumije. Znanje o njoj prenijeti na pravi način, pogotovo onima bez nekog ozbiljnijeg predznanja, poseban je izazov. Želite li, pak, antiku kontekstualizirati u odnosu na sadašnjost, u velikoj ste nevolji. Dr. Michael Scott vodeći je svjetski autoritet za antičku povijest, osobito onu grčku. Doktorirao je s 26 godina na collegeu Darwin u Cambridgeu, danas su mu 32 godine. Autor je i voditelj nekoliko televizijskih emisija, pisac nekoliko knjiga na temu antičke povijesti i stare Grčke.
Njegova je strast tolika da je istrčao i povijesnu stazu originalnog maratona u samoj Grčkoj. Stari i moderni grčki govori tečno poput engleskog pa će bez problema u emisijama koje se mogu vidjeti i na domaćim kablovskim mrežama pročitati kakav stari natpis ili se na atenskoj tržnici cjenkati s prodavačem tražeći kakvu vrstu ribe koja je bila popularna među starim Grcima. Svojim je emisijama uspio u samo dvije sezone doći s kanala BBC4 do BBC2 što je na tržištu poput britanskog i kući poput kultnog BBC-ja popriličan podvig. Za Večernji list govorio je o različitim temama, od toga kako čovjek uopće razvija strast za teme poput Antike, kako se radi televizijska emisija o staroj povijesti koju će ljudi zapravo gledati, različitim gledištima tog doba u ljudskoj povijesti te njihovim odjecima na današnjicu i simbolici koju oni nose.
Iako će često istaknuti kako je gledanje filmova o Indiani Jonesu uvelike utjecalo na njegovu odluku da se bavi poviješću i arheologijom, pravi razlog zašto se mlađahni engleski gospodin bavi nečim naizgled tako dosadnim.
Sretan sam što sam za odrastanja mogao učiti grčki. Latinski nisam volio uopće, a imao sam profesora koji je na mene ostavio onaj utisak koji vas prati za života. Tako se i sam nastojim postaviti prilikom svakog ulaska u učionicu. Putovali smo i u Grčku gdje sam osjetio nešto posebno, imalo je smisla o Grčkoj učiti je i proučavati je na licu mjesta, ne u kakvom muzeju ili predavaonici. Možda to niste znali, u Ateni ima čak 17 stranih škola arheologije, pohađao sam ih tri. Ali, poklopilo se kada sam počeo učiti klasiku. To je za mene bilo to, oči su mi se u potpunosti otvorile i nikada više se nisam okrenuo za nečim drugim ili dobio želju da radim nešto drugačije.
Pitate li me što je klasika, reći ću vam sociologija ali ona koja proučava društva stara više tisuća godina usput podučavajući i o društvima koja danas postoje na tom istom mjestu.
Kako je uopće došao na televiziju i kako se može napraviti emisija o povijesti koju će ljudi zapravo gledati?
Nisam se bavio televizijom do doktorata. Počeo sam s knjigama, ali takvima koje nisu zahtijevale prethodno znanje o tematici. Sreća je nas ovdje što akademskog građanina, želi li netko takvim postati, dijelom financira a Vlada a dijelom porezni obveznici. Dobio sam istraživačku stipendiju zahvaljujući kojoj ne moraš predavati ako istražuješ. Nakon što sam objavio prvu knjigu javio mi se režiser koji je radio emisiju za National Geographic i pitao želim li se pojaviti u njoj. Jesam, a nakon četiri ili pet mjeseci javio se opet i pitao želim li raditi svoju emisiju. Normalno da sam prihvatio! Odmah mi je bilo jasno da se mora snimati na lokacijama, dobra povijesna emisija ne može se raditi samo u muzejima i od arhivskog materijala. Ne mislim da pri tome morate stvar maksimalno pojednostavljivati ali trebate biti koncizni i precizni. To traži više rada, ali osmišljavanje je istodobno ono što vas i privlači. Riječ je o intelektualnom procesu pri kojem morate više razumijevati što je i za vas same vrlo korisno. Sličan se princip sada primjenjuje i na britanskim sveučilištima.
Snimljeno je bezbroj emisija o antičkoj povijesti. Što je po vašem mišljenju glavni razlog da se vaše gledaju više?
Prvi je problem do sada snimljenih emisija što se uglavnom bave samo jednim aspektom tog dijela povijesti, poput, recimo, Aleksandra. Moje se emisije razlikuju po tome što razbijaju percepcije i stereotipe o starim Grcima. Mislim da šira publika ipak ne zna kako je to zapravo bilo biti tamo i kako su ti ljudi zapravo živjeli. Što se Rima tiče, oni doista jesu slični nama, ali Grci su u puno dijelova različiti a u dosta isti. U današnjoj demokraciji radije za uzor uzimamo grčki Senat ili Kapitol, a ne atenske boule (izvršno vijeće građana) ili ekklesiu (pučka skupština). Niti njihova kultura nije tako isprepletena s današnjom samo zahvaljujući njima. Partenon je zapravo dovršio rimski car Hadrijan nakon što Grcima to nije uspjelo nekih 650 godina. Emisije bi trebale dati jasnu sliku o tome kako su oni živjeli, gledali na život... BBC je gledateljima postavio pitanje \"Jeste li naučili nešto novo gledajući?\" Odgovor je većinom bio – da!
Ali, što bilo kakva televizijska emisija može otkriti a da već nije objavljeno ili pokazano?
Svakako da ima novih otkrića. Pa arheologija uvijek nešto otkriva, čak i oko stvari koje su već odavno poznate. Primjerice, u emisiji \"Tko su bili Grci\" otkrivamo da su partenonske skulpture zapravo bile obojene. Do toga se saznanja došlo posebnom tehnologijom.
Ta je boja cijelo vrijeme bila ispred nas, ali nitko je zapravo nije vidio što je i dokaz da cijelo vrijeme grčku kulturu potpuno pogrešno interpretiramo držeći da je klasika bezbojna, dok su grčki hramovi zapravo bili plavi, zeleni i crveni!
Ali ponavljam, identitet je nešto što se za Grke ponovo otkriva.
Osim emisija, o starim Grcima pisali ste i knjige.
Oni su se dičili demokracijom, ali ta demokracija nema puno veze s današnjom niti bi oni tu današnju takvom smatrali. Atena nije bila zaista demokracija, žene nisu imale pravo glasa, ali je ipak to bila izravna demokracija. K tome, imali su i robove koje su tjerali da rade u rudnicima srebra pod neljudskim uvjetima. A onda opet, svećenica u Delfima imala je iznimnu važnost jer simbolizira period od 8. st. pr. Krista do 4. stoljeća nove ere.
Jedna žena držala je toliku moć zbog koje su je mnogi dolazili pitati različita pitanja koja su se ticala i državništva. Tražili su da napišem knjigu o Ateni i njenom prelasku iz demokratskog u ratno društvo, takve knjige nije bilo za širu populaciju. Taj se prijelaz, naime, dogodio u samo 200 godina. Zanimalo me kako se to dogodilo tako brzo. Tada je svijet odjednom narastao, niti jedna od sila nije bila dovoljno velika da bi njime ovladala. Ima to neke veze i s ovom ekonomskom krizom. I Atena je tada bila u krizi, i oni su nastojali privući novac te strane bogataše.
Napravili ste i emisiju o luksuzu. Što vas je na to navelo?
Razgovarali smo s BBC-jem što raditi nakon što smo završili emisiju o Delfima. Kriza je te 2011. godine bila na vrhuncu, rezovi su bili iznimno jaki. Zato smo napravili emisiju o luksuzu jer oni koji su si luksuz mogli priuštiti nisu podnosili taj teret krize. Mene je luksuz zanimao kao dio društva u povijesti i njegov odraz na današnjicu, gdje je bio, gdje je sad i gdje ide. Tu su dvije stvari. Sparta ga je pokušala zabraniti u potpunosti i to je neslavno propalo te Spartu uništilo. Ipak, neki to pokušavaju i danas. No, luksuz je korišten i da bi zapravo spojio ljude. Neki su pokušavali činiti ga dostupnim svima.
Dosta toga vezanog za luksuz duguje se Crkvi. U srednjem vijeku pokušavala ga je izjednačiti s grijehom ili korupcijom.
Emisija koja će kod hrvatskih gledatelja pobuditi najviše pozornosti je Isus: uspon. Iza naslova koji više podsjeća na kakav dokumentarac o nekom diktatoru ili barem utjecajnom političaru zapravo stoje odgovori kako se kršćanstvo uspjelo proširiti do te mjere da ono zapravo asimilira rimsko carstvo a ne obrnuto. Nisam biblijski povjesničar, već povjesničar svijeta antičkih Grčke i Rima. Motivirala me prilika da istražim priču o razvoju kršćanstva u periodu od prvog do četvrtog stoljeća u kontekstu rimskog svijeta, vidjeti taj razvoj kroz oči Rimljana. Ono što me najviše privuklo jest način na koji su se doktrina i vjerovanje kršćanstva stalno razvijali tijekom tog vremena, kao i rimski odgovor na to. Ipak, Rimsko carstvo ne bi nikada dozvolilo da ijedna druga religija ima veći utjecaj na pojedinca od samog rimskog cara. Istodobno, kršćani su doktrinarno protiv jednog od ključnih elemenata svijeta rimske religije: krvne žrtve životinja bogovima. Te dvije razlike značile su da su kršćanstvo i Rimsko carstvo u neželjenom braku koji je neminovno morao završiti sukobom. (u seriji se jasno dokazuje da politika Rimskog carstva nikada nije bilo organizirani progon kršćana samo zbog činjenice da su kršćani, već jedino zato što su odbijali istodobno ispunjavati i zahtjeve službene religije, op.a.)
Koliko su za uspon kršćanstva zaslužne žene? Jesu li one bile ključne u tom najranijem razdoblju?
Da, mnogi će znanstvenici reći da su žene važne u širenju ranog kršćanstva, ne nužno kao propovjednici kršćanske doktrine, nego u postavljanju i održavanju okoliša koji je to rano \"temeljno\" kršćanstvo našlo pogodnim za svoj temelj: dom. (uspješna trgovkinja Lydia pruža dom Pavlu i Silasu koji preko njezinih šire kršćansku riječ, Perpetua je bila prva priznata žrtva mučenik, op.a.) Ali, zašto je ravnoteža između žena i muškaraca danas takva kakvom jest u modernim religijama, pitanje je za znanstvenike koji se bave današnjicom, ne za mene.
I balkanski su krajevi puni povijesnih spomenika vremenu koje proučavate.
Da, bio sam nedavno u Srbiji, sasvim ste u pravu kada kažete kako su balkanski krajevi bogati poviješću te da se o tome vodi toliko računa. U razgovorima s BBC-jem koje sada vodimo i to će svakako biti jedna od ideja.
Jeste li čuli za nalaz grobnice za koju ima indicija kako je pripadala Luciusu Artoriosu Castusu za kojeg se tvrdi da je bio kralj Artur?
Nisam, ali to je zaista sjajan podatak koji samo dokazuje internacionalnost Rimskog carstva. Služite u Britaniji, a pokopaju vas u Hrvatskoj! To je moglo biti samo u Rimskom carstvu.
I za kraj ekskluzivno otkriće...
Snimamo emisiju o 2500 tijela pokopanih u istoj grobnici. Tu su vjerojatno i pripadnici equites singulare, carske osobne garde kojih je bilo iz svih krajeva carstva. Čini se da su pomrli zajedno u Rimu, vjerojatno od neke bolesti.