O tome tko je i čime se bavi Tomislav Perko mogle bi se napisati knjige. A opet, cijela bi se priča o njemu dobro mogla sažeti u jednoj rečenici – “Hej, pa taj je čovjek uspio ustopirati čak i jedrilicu na Indijskom oceanu”. Doslovno. Stopirao je, kapetan ga je primio na 13-metarski brod te je na njemu, s još dvoje putnika, plovio 45 dana na otvorenom moru. I dok je većina skeptična i prema “običnom autostopiranju” u vlastitom kvartu, ovaj se pustolov okušao i u brodostopiranju što je bilo nužno da bi ispunio svoj naum, odnosno 1000 dana putovao oko svijeta (gotovo) bez novaca. Budžet mu je, naime, bio svega par eura na dan.
– Tri godine sam proveo na cesti, prošao pet kontinenata, i zapravo ni ne znam koliko sam točno država prošao, mislim da se brojka vrti oko njih 50. To i nije tako puno za tako dugo razdoblje, ima ljudi koji su i više proputovali u manje vremena, ali ja se u svakoj zemlji volim zadržati neko vrijeme, osjetiti kako se tamo živi, družiti se s lokalnim stanovništvom – govori nam Tomislav Perko kojeg, suprotno očekivanjima, nismo pronašli u nekoj dalekoj i egzotičnoj zemlji, nego u Zagrebu gdje je konobario na štandu s koktelima na Zrinjevcu.
Vratio se kući
U rodnom gradu živi zadnja tri mjeseca što mu je svojevrsni rekord u zadnje vrijeme. Perko se, naime, nakon puta oko svijeta nije smirio i skrasio na jednom mjestu, već je nastavio putovati, samo na malo drugačiji način te je sedam mjeseci živio na Novom Zelandu, dva mjeseca je proveo na Baliju… Tako se može reći da je, uz veće ili manje pauze, svijetom lutao gotovo punih osam godina. Uhvatiti ga u Zagrebu i čuti njegove avanture prilika je koja se ne propušta pa stoga ne čudi da su mnogi došli popiti piće na Zrinjevac samo da bi popričali s njime. O njegovim bi se zgodama uistinu mogle napisati knjige, a on je sam već izdao dvije.
Knjigu “1000 dana ljeta” o svom putu oko svijeta počeo je pisati u Južnoj Americi kada se njegov put privodio kraju. No onda je shvatio da ima toliko toga za napisati o tome kako je uopće krenuo na put i kako se za njega pripremao da je krenuo pisati još jednu knjigu, svojevrsni uvod u putovanje. I tako je 2014. godine izdana knjiga “1000 dana proljeća” koja zapravo završava odlaskom na putovanje, a njezin kratki opis glasi ovako: “Istinita priča o mladom uspješnom brokeru koji bankrotira u jeku financijske krize, i podiže palac kako bi pronašao sebe, putujući svijetom”.
– Tako je sve počelo. U jednom trenutku sam bio student ekonomije koji je radio kao uspješan broker. U drugom trenutku sam imao 200.000 kuna duga. Kad vam se to dogodi s nekih 23, 24 godine zapravo ne znate što biste sa sobom, prisjeća se 31-godišnji Zagrepčanin koji je čvrsto odlučio zaposliti se te kroz nekoliko godina vratiti dug. No osim bankrota, u to mu se vrijeme dogodila još jedna stvar koja je označila prekretnicu u životu. Otkrio je web stranicu “Couchsurfing” koja spaja ljubitelje putovanja koji preko nje traže besplatan smještaj kod lokalnog stanovništva.
– Uvijek sam volio putovanja, a kad sam već ja bio u takvoj situaciji da ne mogu putovati, htio sam barem putnike iz drugih krajeva svijeta primiti u Zagrebu, govori Perko kojemu je upravo ta odluka promijenila život. Svi su ga ti ljudi, naime, uvjerili da mu novac uopće nije potreban da bi putovao. Samo malo hrabrosti i volje.
– Odlučio sam probati te posjetiti nekoliko europskih država autostopirajući i tražeći smještaj preko Couchsurfinga. I funkcioniralo je. Štoviše, svoja sam iskustva dijelio s ljudima na Facebooku te se činilo da im se sviđaju, iz dana u dan imao sam sve više pratitelja, napominje putopisac kojeg na društvenim mrežama prati više od 65.000 ljudi iz cijelog svijeta. Iako nije očekivao takvu popularnost, odmah je shvatio da bi putovanja mogla biti njegova nova šansa. Odlučio je da neće raditi klasičan posao kako bi zaradio za dug, nego da će putovati svijetom, spojiti ugodno s korisnim te putovanje pretvoriti u posao. Ostavio je sve iza sebe te krenuo na put bez ičega da bi pokazao da se i tako može putovati.
– Ljudi su to prepoznali, privukao sam i neke sponzore, a tu su i dvije knjige. I tako osam godina kasnije, duga više nema. Mogu reći da sam uspio, kaže Perko koji je u prosincu prošle godine konačno objavio i “1000 dana ljeta”, knjigu o svim avanturama koje je doživio na putovanjima. A kaže da je bilo toliko avantura da bi mogao napisati barem deset knjiga.
– Kada bi se jednom riječju trebao opisati život na cesti, onda je to “intenzivno”. Svaki dan nešto novo, smijeh, suze, emocije… U samo jednom danu na cesti doživiš koliko i za deset dana u Zagrebu. Zato ja nekada imam osjećaj kao da sam već proživio tri života – zaključuje te dodaje da njegova knjiga ipak nije klasični putopis u kojemu opisuje mjesta, destinacije i običaje, nego je to priča o njegovom neobičnom načinu putovanja, njegova osobna ispovijest o tome kako ga je taj put promijenio, o ljudima koje je upoznao. Tomislav Perko je obje knjige financirao skupljajući novac putem crowdfunding kampanje, pri čemu je izazvao čuđenje javnosti, pa su se tako u medijima pojavili napisi poput “Ljudi uplatili 10.000 dolara za knjigu koju nisu vidjeli”.
– Meni je pak najveće iznenađenje bilo što se knjiga rasprodala i u inozemstvu kada sam je preveo na engleski i njemački, priznaje Perko koji u drugoj knjizi opisuje anegdote od kojih doslovno zastaje dah. Iako veoma teško odgovara na pitanje koje mu je iskustvo najupečatljivije, najljepše, najstrašnije ili “neko drugo naj”, ipak ističe da ima nekoliko dražih priča, dok s druge strane postoje i neke koje nikada s nikime neće podijeliti jer smatra da nešto ipak treba ostaviti i za sebe.
Među njegovim poznatim pričama su one kako se primjerice, družio s policijom na granici Irana i Pakistana, meditirao u budističkom samostanu u Tajlandu, završio u hipi selu u Australiji, živio s Masai ratnicima u Africi, pronalazio smisao života u društvu šamana u Amazonskoj prašumi… Putovanje nije planirao unaprijed, imao je tek okvirnu ideju u koju državu iduće ide, a za smještaj se snalazio na licu mjesta. Spavao je tako u domovima nepoznatih ljudi, ali i na klupama u parkovima te u šatoru pokraj ceste. Ponekad je nešto i zaradio radeći razne poslove, pa je bio i preusmjerivač prometa u Australiji, a svirao je i gitaru na cesti. Također, ponekad je volontirao u zamjenu za hranu i smještaj. Na taj je način posjetio Iran, Irak, Pakistan, Nepal, Indiju, Maleziju, Australiju, Peru, Ekvador, Čile, Južnoafričku Republiku, Bangladeš, Tajland, Mauricijus, Mozambik, Kokosove otoke, Malawi… Koje mu je najdraže mjesto na svijetu ipak nerado otkriva.
– To je jedno manje mjesto na jugu Indije, zove se Varkala. Ali kada me ljudi pitaju to pitanje, uvijek ih pitam zašto ih to zanima. To je moje najdraže mjesto iz sasvim subjektivnih razloga. Možda je kada sam došao tamo bilo idealno vrijeme, možda sam jeo najbolju hranu, upoznao odlične ljude... A možda se nekome drugome tamo uopće neće svidjeti. Zato nikada ne dajem preporuke za destinacije jer je to stvar osobnog dojma i negdje gdje je meni bilo izvrsno, nekome može biti bezveze i onda komentira: “E kakva je budala onaj Perko, što mu se tu svidjelo?”, kaže putopisac koji ipak misli da kada je riječ o prirodnim ljepotama, na prvom mjestu u svijetu je Novi Zeland. No odmah u stopu prati ga Hrvatska.
– I to potpuno nepristrano tvrdim, zaključuje te otkriva i kako mu je “najužasniji” trenutak na putovanjima bilo pješačenje do Machu Picchua tračnicama kojima inače turiste vozi vlak. Da bi prošao besplatno, on se odlučio na nekoliko desetaka kilometara dugo pješačenje.
– Bilo je strašno. Divljina, potpuni mrak, a onda su se oko mene pojavili i bjesni psi. Spasio sam se tako što sam, vjerovali ili ne, ustopirao ono malo vozilo za održavanje tračnica. To mi je bio pak jedan od najsretnijih trenutaka ikada, prisjeća se Perko svoje peruanske avanture, a igrom slučaja to je i jedina država gdje su ga u osam godina opljačkali. U glavnom gradu Limi ostao je bez laptopa i fotoaparata. Međutim, svejedno na pitanja jesu li putovanja opasna, odlučno odgovora – ne. Također, često u šali dodaje da su mu svi organi još uvijek na broju.
Ponovno na putu
– Opasno je isto koliko je opasno biti kod kuće. Nesreća ti se može dogoditi bilo gdje. Mene su samo jednom fizički napali u zadnjih osam godina i to na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Skupina BBB-a je mislila da sam Torcidaš jer sam na dan utakmice nosio bijelu majicu – govori Perko dodajući kako je ironija još veća jer je i on sam prije odlaska na put bio zagriženi navijač Dinama koji je odlazio na utakmice i nije podnosio navijače drugog kluba.
– A onda sam na putovanju upoznao toliko ljudi koji su me naučili toleranciji, u svakoj sam državi sreo barem nekoga tko me promijenio, tko me nešto novo naučio, kaže te dodaje kako je najveće bogatstvo putovanja što izrasteš i postaneš bolja osoba. To je vrijeme kada upoznaš sebe, kada se jednostavno moraš otvoriti ako si sramežljiv, moraš se snaći, moraš se stalno upoznavati s novim stvarima i stalno rušiš predrasude.
– A upravo su predrasude ono što često koči ljude. Nedavno sam pričao s prijateljicom o Indiji. Ona je rekla da je njoj tamo previše prljavo. Kada sam je pitao u kojem je dijelu Indije bila, rekla mi je da nikad nije putovala tamo. Samo je čula. To sve govori. To je kao kada mi netko vani kaže da bi htio doći u Hrvatsku, ali ne može jer je ovdje rat. Ljudi se uopće ne informiraju, zaključuje te dodaje kako je prema njegovom mišljenju Hrvatska negdje “u sredini” prema otvorenosti prema putovanjima. Inače o narodima ne voli generalizirati na temelju nekoliko ljudi koje je on upoznao, no njega su osobno najbolje prihvatili i ugostili upravo Indijci te Južnoamerikanci.
A upravo je rušenje predrasuda ono čime se Tomislav Perko sad bavi. Od kada se vratio sa svog putovanja oko svijeta više naime ne putuje na način koji ga je proslavio. Umjesto toga, ide po Hrvatskoj i svijetu održavajući promocije knjiga i predavanja. Opušteno i iskreno govoreći o svojim putovanjima kao da to nije ništa posebno, uvjerava ljude kako i oni mogu isto ako baš to žele.
– Moja priča nije svakidašnja, ali uistinu nije ni toliko posebna i danas u svijetu zbilja ima puno ljudi koji putuju na taj način. Sve je više onih koje ne zadovoljava klasičan život i koji uzmu ruksak i odu u svijet. Ili barem to žele. Ja sam tu da im kažem da je to moguće. Kao što su meni svi oni couchsurferi govorili da ja to mogu, tako ja sada ta razmišljanja širim dalje. Osjećam da sam im nekako to dužan, kaže Perko kojemu je održavanje predavanja po svijetu postao svojevrsni posao u kojemu se pronašao, a priznaje kako za sebe smatra da je dobar pripovjedač.
– Nevjerojatan je osjećaj pričati svoje priče 1000, 2000 ljudi i vidjeti im u očima znatiželju i želju za putovanjem. Ako barem nekoga inspiriram da ostvari svoj san, ja sam zadovoljan, kaže te se prisjeća kako je sve počelo sa stotinjak ljudi u zagrebačkim knjižnicama. Već ga je onda ta brojka impresionirala, a da će okupljati tisuće ljudi u 50-ak europskih gradova nije ni sanjao. Prvo predavanja izvan granica održao je na poziv prijatelja u Bruxellesu.
– Nakon moje turneje po Hrvatskoj, pitao me jesam li razmišljao o predavanjima u inozemstvu i ispostavilo se da je to pitanje odredilo daljnji smjer mog života, zaključuje Perko te prepričava kako su pronašli pivnicu u Bruxsellesu u koju stane stotinjak ljudi. Pozvao je goste preko društvenih mreža i nadao se da će se skupiti dovoljno zainteresiranih. I nakon nekoliko dana ih je bilo 40 tisuća. Umjesto pivnice, unajmio je sveučilišnu dvoranu od 1432 mjesta, počeo prodavati ulaznice po simboličnoj cijeni te je rasprodao cijelu dvoranu dva dana prije predavanja.
– Ma nemoguće! Ne! Ma kako!, prve su reakcije mnogih kada čuju Perkovu životnu priču, no on im i dalje tvrdi kako je za takvo putovanje potrebna samo volja. Njegova se predavanja mogu naći i na internetu pa je tako ono iz Hamburga pogledalo više od dva milijuna ljudi. Iako je njegova temeljna ideja govoriti o tome kako putovati po svijetu (gotovo) bez novaca, zapravo je poruka koju šalje puno dublja.
– Ja ljudima na predavanjima zapravo ne govorim da su putovanja najbolja stvar na svijetu. Meni su u tom trenutku u životu bila. No nekome nisu. Možda netko želi biti najbolji u svome poslu, netko želi biti najbolji roditelj, najbolji igrač badmintona… Možda netko želi sve to, a ne želi putovati. I to je u redu. Bitno je pronaći ono sto želiš i raditi to. Posvetiti se nečemu što voliš i dati sebe u to. Ja osobno moram priznati da sam se zasitio konstantnog kretanja i lutanja. Sada želim predavati, pa čak i kada negdje odem, ljudi koji me prepoznaju traže da pričam o svojim putovanjima. To je sada moj put, ali ne planiram ništa dugoročno. Interesi se svakome smiju promijeniti pa tako i meni. Važno je to prepoznati, kaže Tomislav Perko koji dodaje da čak i dok radi na Zrinjevcu “putuje” iako se ne kreće. Putovanje je, prema njemu, zapravo stil života u kojemu se stalno uči i upoznaje nove ljude, a na kraju dana je važno iza sebe imati dobar dan kojim je zadovoljan.
Ipak, to ne znači da su putovanja iza njega, sasvim suprotno. Boravak u Zagrebu je upravo sada nakratko prekinuo vožnjom s prijateljem do Maroka.
– Nikad nisam bio u Maroku, nikad nisam putovao automobilom i nikad nisam putovao u pratnji prijatelja. A ja jako volim nova iskustva, pa zašto ne, rekao je taman dok se pripremao za put, iako je to u njegovom slučaju veoma malo posla – ukupno četiri dana od ideje do realizacije, treba samo pripremiti auto, vreću za spavanje i šator. Pa iako kaže da sada putuje s nešto većim budžetom nego prije, i dalje ne voli trošiti novac na nepotrebne stvari.
– Nemamo klasičan auto, nego mu je stražnji dio prenamijenjen za prijevoz robe, ali možda se nekako snađemo, kroz smijeh odgovara na pitanje planira li on sad pokupiti nekog autostopera. Ništa drugo zapravo ne planira, pa ni koja mu je konačna destinacija, no do rujna se planira vratiti u Zagreb gdje će onda raditi. U listopadu i studenom će pak ponovno na turneju po Hrvatskoj. A u prosincu? Vjerojatno još jednom u Varkalu u Indiji, ponovno posjetiti najdraže mjesto na svijetu.
Perko Legendo