Sve do prije sedam godina Tomislav Perko (31) bio je poput tisuća mladih Zagrepčana. Veliki navijač Dinama, diplomirao je ekonomiju i počeo raditi kao broker. A onda je shvatio da ga to ne zadovoljava. Odlučio je ostaviti sve i putovati svijetom. Pitate se otkud mu novac? Najbolje od svega je da je Perko proputovao svijet s minimalnim sredstvima, uglavnom autostopom, spavajući besplatno preko couchsurfinga te radeći za nadnicu u mjestima koja je posjetio.
Perko je tako svima pokazao da je za putovanje potrebna samo volja. Njegova predavanja danas su redovito rasprodana, a izdao je i knjigu “1000 dana proljeća”, u kojoj piše o početku svog puta oko svijeta. Idućeg tjedna izlazi mu druga knjiga “1000 dana ljeta”, u kojoj priča o samom putu. Zanimljivo je da je i ovu knjigu financirao preko crowdfundinga – web stranice na kojoj se za razne projekte donira novac. Dosad je prikupio većinu sredstava, i knjiga je spremna za tisak.
Zanimljivo je da je knjiga “1000 dana ljeta” bila ona koju ste htjeli izdati, a prvu knjigu “1000 dana proljeća” izdali ste kad ste shvatili da imate puno toga reći i o samim pripremama za put oko svijeta?
Kad sam u Južnoj Americi završavao svoj put oko svijeta i počeo pisati knjigu, želio sam prvo pričati o svom školovanju, kako sam odlučio putovati, te prvim putovanjima. Prva knjiga završava mojim odlaskom na put oko svijeta, a u drugoj pišem o svemu što sam proživio u tih 1000 dana, tijekom kojih sam bio na pet kontinenata, posjetio 40-ak zemalja i upoznao puno ljudi. Većinom sam putovao autostopom, a budžet mi je bio oko 50 kuna dnevno.
Vjerujem da se niste nadali kako ćete rasprodati prvu knjigu i da ćete predavati po cijeloj Europi?
Iskreno, očekivao sam da će knjiga biti uspješna u Hrvatskoj. Imao sam tridesetak tisuća pratitelja na Facebooku, i na Večernjakovu blogu '1000 dana ljeta na putu oko svijeta' pisao sam o svojim putovanjima. Najveće iznenađenje mi je bilo kad sam knjigu preveo na engleski i njemački i kad se prodala i u inozemstvu. Za to je možda najveći “krivac” moje predavanje u Hamburgu, koje je na internetu pogledalo dva milijuna ljudi.
U Peruu su me opljačkali i odnijeli mi laptop, vozili su me luđaci koji nisu poštovali prometne propise. Sve mi je to bilo normalno, ali najteže je bilo ostaviti sve i objasniti roditeljima da neću raditi nakon diplome, nego putovati po svijetu
Ljudima je očito zanimljivo slušati vaša predavanja, jer mnogima nije bilo jasno kako se može po svijetu putovati praktički besplatno?
Ja uvijek govorim kako je najbolja stvar moje priče to što nije posebna. U svijetu danas imate puno ljudi koji putuju na taj način. To nije nešto toliko ekstremno da bi bilo nevjerojatno. Prvo sam u svom domu primao couchsurfere koji su mi govorili o načinima na koje putuju po svijetu. Od njih sam učio. Zanimljivo je da mi je puno njih reklo kako im je jeftinije putovati po svijetu nego živjeti u svojoj zemlji. Jer ovako ne moraju plaćati stanarinu ni prijevoz. Počeo sam istraživati i vidio da to nije nikakav problem. Godinama sam putovao i odlučio putem svog bloga, a kasnije i predavanjima, prenijeti ljudima kako da i oni to naprave. Većina ljudi može napraviti nešto slično i u tome je čar.
Lani ste po Hrvatskoj održali predavanje o Novom Zelandu na koji je već otišlo dosta mladih Hrvata, zahvaljujući Working Holiday vizi?
Djevojka i ja išli smo u prvoj generaciji naših ljudi koji su godinu dana živjeli i radili na Novom Zelandu. Kad smo se vratili, bilo je puno pitanja pa smo odlučili prenijeti naša iskustva. Tamo je moguće sasvim ugodno živjeti i raditi razne poslove.
Kako je izgledao vaš put oko svijeta? Jeste li imali plan kada ćete kamo ići i koliko dana ostati?
Imao sam okvirni plan kamo ću krenuti i kamo idem nakon te zemlje. Nakon toga bih tek tražio smještaj i planirao koliko ću dana ostati. Baš kao i u prvoj knjizi, ni u ovoj nisam išao kronološki, pa knjiga počinje posljednjim danom puta i mojim predavanjem u Splitu. To nije klasičan putopis. Ne govorim o destinacijama ni običajima, nego o ljudima koje sam upoznao putujući, ali i o tome kako me taj put promijenio. Prije osam godina bio sam zagriženi Bad Blue Boy koji nije volio navijače drugih klubova. Sve to dolazi iz needuciranosti. Nekako sam rastao na psihičkoj razini, i knjiga prati moje odrastanje.
Koga biste izdvojili? Tko vas je od tih ljudi najviše promijenio?
Recimo, kad sam bio u Africi, čekao sam tatu da mi dođe. Tata je imao najveću želju otići na safari i to sam mu omogućio. Dok sam ga čekao, posjetio sam pleme Masai. Naš svijet gleda na njih kao na primitivne ljude jer nisu educirani i nemaju tehnologiju. Kad poslušate kako oni razmišljaju i kako su povezani s prirodom, dalo bi se zaključiti da su puno pametniji od nas. Oni ne stvaraju nepotreban otpad, vezani su jedni uz druge. U svakoj državi upoznao sam neku osobu koja mi je promijenila shvaćanje života. U Australiji je to čovjek koji brani Aboridžine, pa mi je pričao o njihovoj povijesti i tome kako su Australci jednim dijelom rasisti. U Tanzaniji sam upoznao čovjeka koji ima turističku agenciju koja sav profit na kraju godine vraća zajednici. Dobio sam puno ideja i za neke svoje poslove u budućnosti.
Sigurno je bilo i situacija kad vam je bilo teško?
Pa i ne toliko. U Peruu su me opljačkali i odnijeli mi laptop. Nekoliko puta su me vozili neki luđaci koji nisu poštovali prometne propise. Najteže mi je u stvari bilo krenuti. Plovio sam jedrilicom preko oceana, stopirao 20 tisuća kilometara po Australiji, spavao po parkovima... Sve mi je to kasnije bilo normalno, ali najteže je bilo ostaviti sve i objasniti roditeljima da neću raditi nakon diplome, nego putovati po svijetu.
Kako su ljudi reagirali kad su čuli da ste iz Hrvatske? Jesu li svi znali gdje je naša zemlja?
Ako se nalazite u razvijenim zemljama, onda znaju. U malo manje razvijenima znaju prema sportašima. U Iranu su Ćiro Blažević, Šuker ili Ivanković i danas jako popularni.
Ima jedna zgodna anegdota kad sam stopirao u Australiji. Gotovo svi koji bi me povezli pitali su me jesam li čuo za Ivana Milata. Kasnije sam shvatio da je to jedan od najpoznatijih serijskih ubojica u Australiji, a ubijao je autostopere. I bio je Hrvat. To je priča o predrasudama. Zamislite da su me tako svi željeli izbaciti iz automobila jer su mislili da su svi Hrvati ubojice. Ista priča se sad događa i nama u Hrvatskoj, jer ima ljudi koji tvrde da su sve izbjeglice teroristi. Uvijek moramo gledati stvari iz suprotne perspektive.
Za obje knjige ste sredstva prikupili preko crowdfundinga. Vani je to uobičajeno, a kod nas o tome ljudi još ne znaju puno. Praktički se za svaki projekt mogu prikupiti sredstva?
Ne može ni to doći preko noći, nego morate imate nešto iza sebe. Ja sam imao dvije opcije – ili ići preko crowdfundinga ili naći nekog izdavača. Zapravo mi se učinilo nepotrebnim imati nekog posrednika, jer sam svim tim ljudima već izložio svoj život preko bloga i Facebooka. Zašto bih imao posrednika koji će mi davati postotak od prodanih knjiga? Internet stvarno zbližava ljude i olakšava nekim ljudima da prezentiraju svoj projekt. Razlika između mojih čitatelja i mene je sasvim mala. Kampanja je još uvijek otvorena na crowdfundingu, pa tko želi, može sudjelovati.
Što dalje namjeravate? Rekli ste da nemate namjeru sjediti u uredu osam sati?
Iskreno, nemam. Ne znam ni sam što želim raditi. Mislim da neću nastaviti putovati u ovom obujmu, pogotovo ne stopirati po svijetu. Imam djevojku s kojom želim započeti zajednički život. Pokušavam nikad ne planirati previše u budućnost. Promovirat ću knjigu, a onda ćemo vidjeti. Možda ostanem u Zagrebu, a možda i otvorim juice-bar u Indiji. Puno više uživam u predavanjima jer komuniciram s ljudima i izmjenjujem iskustva. Ne treba mi posao. Sretan sam da se mogu uzdržavati samo prodajom knjige. A ne treba mi puno. Istu majicu nosim već šest godina.
>> Blog Tomislava Perka: 'Novi Zeland - život na jugu'
>> 'Dobra ideja nije dovoljna da vam novac padne s neba'
I kaj sad?