Bajaga: Vrijeme brzo prolazi, a mi nismo ni sretniji ni pametniji

Momčilo Bajagić Bajaga (56) i njegovi Instruktori među izvođačima su koji će obilježiti ovogodišnje Porcijunkulovo u Čakovcu.

Popularni pjevač jedan je od prvih izvođača iz Srbije koji je nakon rata nastupio u Hrvatskoj, a kod nas sa svojim Instruktorima svira svake godine. Iako je na sceni gotovo 40 godina, Bajaga s jednakim žarom nastupa i izvodi pjesme koje su obilježile osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Za razliku od nekih drugih kolega na rock sceni, Bajaga živi mirnim obiteljskim životom. Oženjen je srednjoškolskom ljubavi Emilijom, s kojom ima dvoje djece – Marka (25) i Anđelu (17).

Ponovno dolazite u Hrvatsku, ovaj put u Čakovec. Što očekujete od sutrašnjeg nastupa?

– Svirao sam u Čakovcu više puta, posljednji put prije pet godina. Publika nas je tu uvijek dobro primila, tako da se veselimo nastupu. S obzirom na to da ovog ljeta sviramo na mnogo festivala, u dobroj smo formi, pa i ja mogu obećati da ćemo dati sve od sebe.

Kakav je osjećaj pjevati pjesme koje su često starije od publike koja vam dolazi na koncerte?

– Veliki je kompliment kad djeca koja dolaze na koncerte znaju riječi svih pjesama koje su nastale i prije nego što su se oni rodili. Ja mogu samo zahvaliti njihovim roditeljima koji su im puštali te pjesme, kao i svim ljudima koji su ih prenijeli na mlađe generacije. Na našim koncertima uvijek je općenarodno veselje i naša je publika u rasponu od sedam do 77 godina. To je ono što svaki autor može samo poželjeti.

Logično je pitanje gdje nalazite motive nakon gotovo 40 godina na sceni? Je li to upravo vaša publika od sedam do 77?

– Imam iste motive kao i kad sam počeo karijeru. Obožavam glazbu, ona je sastavni dio mog metabolizma. Kad ne bih svirao na koncertima, vjerojatno bih svirao kod kuće i pravio pjesme za sebe i svoje ukućane. Motiv je što je glazba posao u kojem nemate mirovinu, nego pravite pjesme i pjevate dok god možete.

Mnogi su se bendovi raspali nakon toliko godina na sceni, no vi ste sa svojim Instruktorima u “akciji” više od 30 godina. Koji je recept dugovječnosti Bajage i Instruktora?

– Mislim da je recept dugovječnosti to što nikad nismo prestali svirati. Žika Milenković, Saša Cvetković i Miroslav Lokner sa mnom su od 1984. godine. Dugo smo zajedno i nitko se ne bavi ničim drugim osim glazbom. Živimo od ovoga i to nas je tjeralo da svake godine imamo puno svirki. Mislim da smo mi među bendovima s ex-YU scene koji imaju najviše koncerata godišnje. Bilo je godina kada smo imali 200 koncerata, a nikad ih nismo imali manje od 50. Upravo nas je taj veliki broj koncerata održao kao bend.

Zadovoljan životom

Još ste 1988. pjevali “Godine prolaze, nervoznim korakom, jesmo li sretniji i jesmo pametniji...” Jeste li sad sretniji nego onda? Mislite li da je vrijeme brzo proletjelo?

– Nismo ni sretniji ni pametniji. To sam i pretpostavio kad sam pisao tu pjesmu. Točno je da vrijeme prolazi brzo. Sad imate neke nove kvantne fizičare koji smatraju da vrijeme ne prolazi istom brzinom, da tu imate gomilu krivina i da vrijeme ide nekad brže, nekad sporije. Poznato je da vrijeme brže prolazi kad puno radiš. Zato je meni vrijeme jako brzo prošlo, a kako će prolaziti ubuduće, ostaje vidjeti.

Kad biste se sada mogli vratiti u prošlost, što biste savjetovali Bajagi koji je upravo počeo karijeru?

– Ništa mu ne bih savjetovao, nisam pravio neke velike pogreške. Nikad nisam razmišljao o budućnosti niti sam puno planirao. Zadovoljan sam svojim životom.

Kako gledate na to što puno mladih danas sluša turbo folk? Mislite li da se tu može nešto promijeniti?

– Nemam pojma, svatko ima slobodu da sluša ono što voli. Ja ne slušam turbo folk, a ako mladi vole to slušati, neka slušaju. Kad bismo im branili da nešto slušaju, onda bi vjerojatno to još više voljeli. Neke kolege to ljuti, a mene ne.

Što vas može naljutiti?

– Trudim se da se ne ljutim. Zato se pokušavam što manje opterećivati nebitnim stvarima.

Ostane li vam u pauzi koncerata slobodnog vremena? Kako se opuštate?

– Ostane, naravno. Provodim ga s obitelji. Volim putovati i u slobodno vrijeme, a ne samo dok radim. A moram i ostaviti vremena za pisanje novih pjesama, tako da se i time bavim. Glazba je moja glavna preokupacija i u slobodno vrijeme.

Albume izdajem zbog sebe

Pratite li zbivanja na hrvatskoj glazbenoj sceni? Koje izvođače cijenite?

– Hrvatska glazbena scena uvijek je imala jake izvođače. Da ne spominjem ove poznatije kojima pomoć nije ni potrebna, rekao bih da mi se jako sviđa što Max Juričić radi s Ljetnim kinom. Počeli su odličnu suradnju s Vladom Divljanom. Nažalost, Vlade više nema, ali sam uvjeren da će Max uspjeti zadržati taj bend. Čak smo i razgovarali o tome da bismo mogli snimiti jednu zajedničku stvar. Super su mi ti aranžmani s ukulelama i nadam se da ćemo taj duet napraviti što prije.

Posljednjih godina rijetko izdajete albume. Zadnji album “Daljina, dim i prašina” izišao je još prije četiri godine. Ima li uopće više smisla izdavati albume?

– Pa ima smisla jer albume izdajete zbog sebe. Meni je svaki album kao neka životna cjelina i želja mi je da to ostane iza mene. Albumi se danas slabo prodaju, a svaki možete naći na internetu. Dosad sam napravio 13 albuma za sebe i bar još šest, sedam za druge, među kojima su Riblja čorba i Zdravko Čolić. Nije lako stalno raditi nove pjesme. Trudim se da ne pretjerujem s albumima. Uvijek sam mislio da kvantiteta u umjetnosti ne treba biti ispred kvalitete. Imam gomilu pjesama zato što sam na sceni već 38 godina. Svaki novi album velika je odgovornost. Od prošlog albuma napisao sam puno pjesama, a nije lagan posao napraviti selekciju i izabrati one koje će izići na novom albumu. No, taj nas posao očekuje ove jeseni, a album bi trebao izići do kraja godine.

Hoćete li i vi kao Rolling Stonesi svirati u osmom desetljeću života?

– Naravno da bih volio svirati i u osmom desetljeću. Stonesi su najveći živući rock bend, zvijezde su još od 1962. godine. To je stvarno vrijedno poštovanja. Kod njih nema manjeg žara nego na početku karijere. Bilo bi divno kad bismo i mi tako svirali još barem 20 godina. Uostalom, rekao sam, kod glazbenika nema mirovine, pa sviramo i pišemo pjesme dok god to možemo.