Put do kleti bio je tipičan – uzak, loš i strm, jedan od onih kad se nadaš da ti nitko neće doći ususret. Možda ne traje dugo, al' čini se kao vječnost. Kad se ipak popnete do vrha i pogledate zelene brege i vinograde na jednu i ljubičaste perunike na drugu stranu i čujete cvrkut ptica, zaboravite sve što vam je putem palo na um.
Ispred klijeti nas dočekuje 26-godišnji Martin Pavrlišak, njegov šest godina mlađi brat Bruno bio nam je navigacija po bregima.
Dok njihova baka, koja je brege poljubičastila cvijećem, žuri iznijeti tek pečenu bučnicu, braća nam govore o Zagorju i zašto su odlučili tu ostati. Martin se bavi programiranjem i web dizajnom, studira na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i od prošle godine ima svoj obrt. Počeo je s grafikom, zatim se prebacio i na fotografiju i video jer bez toga nema kvalitetnog dizajna, objašnjava. Dok je studirao, sve je radio besplatno, a to mu se poslije vratilo kroz preporuke i širi krug poznanstava. Kaže da vjeruje u vraćanje zajednici pa mala poduzeća i startupovi kod njega mogu dobiti digitalne usluge besplatno, a on tako podržava poduzetništvo i inovacije. Martin naglašava da je iz Donje Stubice, no sada živi u Zaboku.
Svađe samo fama
Bruno studira strojarstvo u Zagrebu i redovito putuje. Smatra da je Zabok središte poslovnog svijeta županije, čemu pridonosi blizina Zagreba i odlična prometna povezanost pa se i vlakom do glavnoga grada stigne vrlo brzo. Veseo je, zafrkant i zapravo se ponaša upravo u skladu sa svojih dvadeset. Kad se udruži s bratom pa se na nekoga okome sa šalama, taj je nastradao.
Braća Pavrlišak ovogodišnji su predstavnici Krapinsko-zagorske županije u projektu Moja.hr, svaki s druge strane kamere. S njima je u timu još i Brunin najbolji prijatelj, 19-godišnji Filip Vrančić koji se bavi foto i video snimanjem:
– Uh, velik je to pritisak napraviti i dobar rezultat i realno prikazati Zagorje – zabrinuto će Martin nastavivši objašnjavati da Zagorje nisu samo brežuljci, lijep krajolik i tradicija, već da Zagorje prije svega čine ljudi koje on i brat opisuju srčanima.
– Fama je da se samo svađamo i tučemo – kaže.
– Al' se tužite zbog međe – zadirkujemo.
– Ne znam kaj bi se moralo dogoditi da odem iz Zagorja. Mi ovdje imamo sve. Evo, pri nama možeš flaksati i biti mokar, a u Zagrebu ne. I tam nema dedeka da ti prigovara da nisi dobro pokosio travu – smije se Bruno.
– Volim Zagorje u svakom smislu te riječi. Zbog prekrasne prirode, vinograda, bogate kulturne baštine koja se može vidjeti u našim pričama, običajima i tradicionalnoj kuhinji – dočarava nam svoj kraj Martin.
Braća nam govore kako im je u Zagorju fascinantno i to što se svi međusobno druže, što nema dobne granice za prijateljstva. Susjedi se posjećuju, prijatelji jedni k drugima dolaze u klet, roštiljaju, zabavljaju se, odnosno žive život. Spontanost je također jedna od njihovih karakteristika. Iako se vinogradi sve manje obrađuju, kleti su ostale i nekako se podrazumijeva da je imate. U Zagorju je specifično, nastavljaju, to što ovdje svako mjesto ima svoje dane pa je uvijek negdje veselica, a svirke traju cijelo ljeto, do jeseni. I to je, smatraju, ono što u Zagorju svakako treba doživjeti jer svako od zagorskih mjesta ima i svoju priču.
Obljetnica Seljačke bune
U razgovoru se dotičemo i povijesti ovoga kraja pa dečki komentiraju kako se na njihovu području tijekom stoljeća svašta događalo. Spomenimo da se ove godine obilježava i 450 godina od bitke za pravicu maloga čovjeka, Seljačke bune.
– U Zagorju je sve više i sportskih aktivnosti, svjetskih i europskih prvaka u nekoj od sportskih disciplina – kaže Martin, inače kuglač.
Kad podvuku sve što su nam o svome kraju ispričali, samo će ponoviti da ne namjeravaju odavde ići. Kažu da se u Zagorju događa trend doseljavanja i prodaje novogradnje:
– Zagreb je blizu i lakše je do njega doći vlakom iz Zaboka ili Krapine nego se voziti automobilom s jednog na drugi kraj grada – govori Martin Pavrlišak.
– Bilo je počelo masovno iseljavanje iz Zagorja. Ali ljudi se kad-tad vrate – kaže Bruno.
– Sve kaj morem vani radit', morem i tu – izgovara Filip Vrančić, treći član ekipe, koji nam se pridružio naknadno jer je prethodni dan u svome Zagorju radio do dugo u noć.
Ključna riječ nije radit nego zaradit. A to se u Hrvatskoj lako može i bez rada.