Mala drvena jedrilica približavala se Krku, vjetrić ju nosi polako, jedro puno. Bila je ta stara barka od tri i pol metra usamljena u Krčkom zaljevu, svi ostali jurili su u modernim gliserima i gumenjacima. Na rivi, donesen vjetrom, pristaje krčki brodograditelj Željko Skomeršić (65). Dočekujem ga i pitam: – Gdje vam je motor?
U postolara probušene cipele
– Motor?! – trzne se u čudu.
– Što će mi motor, na moru samo smeta. Plovim samo na jedra. Barka je projektirana 1913. godine u Engleskoj, ništa se nije mijenjalo. Takve proizvode i danas, više od stotinu godina kasnije. Moja ima 50 godina – ponosno govori Skomeršić, u majici na kojoj piše ‘Fjaka’.
Veže taj drveni Dinghy 12 te me odvodi u svoje brodogradilište. Radionicu od devet metara kvadratnih. Devet... Dok hodamo starim gradom, meni ručnik oko vrata, a on priča:
– Živio sam dosta burno, bilo je svega. Nije mi žao za nepodopštine koje sam napravio, nego za one koje nisam stigao! Jer, završio sam u bolnici, prestrašen. Prestao sam pušiti pa je trebalo pronaći zanimaciju za ruke. Još ljeti nekako, ali zime su bile duge. I počeo sam s modelarstvom. Ono mi je bilo terapija prije četvrt stoljeća. Danas je moja najveća strast – govori najprecizniji krčki majstor, koji brodove radi s povećalom...
Njegove su makete krasile predsjedničke urede, imao ju je Franjo Tuđman, kasnije i Stipe Mesić, dobivao je za njih nagrade, europska zlata, ‘plovile’ su makete i do Vancouvera, Barcelone, Gdanjska, Temišvara... Predstavljao nas je i na EXPO-u, a sve je izašlo iz te malene radionice u starome gradu Krku čija mi vrata otvara.
– Kod kuće nemam nijedan brod, sve je ovdje izloženo, da turisti mogu vidjeti. Tako je to i inače, postolarova su djeca bosa, a njemu probušene cipele, zar ne? – veselo će majstor.Pokazuje brodove, većina je u omjeru 1:30, a sam proizvodi sve, od trupa, sidra, topa, pa čak i konopa. I sve minijaturno!
– Sve mora biti u omjeru, pa i laik će vidjeti da nešto u cjelini ne štima. I drvo, a u pravilu je to parena kruška, mora imati godove u istom omjeru kao i na pravom brodu, recimo, 30 puta manje. Neki danas koriste 3D printere, ali ja sam arhaičan modelar, za mene je mali cirkular i bušilica. Sklon sam ručnom radu i domaćim dijelovima, ostacima drva, mesinga... Dijelovi za brodove se, istina, mogu kupiti, ali ti su savršeni. Odmah vidim da ih nije radila ljudska ruka. Ruka nije idealna. Evo, sidro radim od mesinga, lotam ga sa srebrom, ali ostavim na spoju da se vidi – kaže.
Ljubav s ‘javnom gospođom’
Ide u tolike detalje da čak i patinira metalne dijelove, jer na brodu su oni hrđavi.
– Dosad sam napravio oko 60 brodova, za neke mi treba do 18 mjeseci rada. I nisam nikad napravio dva ista broda! Svi imaju povijesnu, zanatsku i umjetničku vrijednost. Sinteza je to mnogih zanata, od obrade drva i metala, treba poznavati tekstil, znati kako se radi konop... – kaže.
Modeli, prava umjetnička djela, većinom su iz 18. i 19. stoljeća.
– Za svaki imam originalan nacrt, radim po njemu. Ništa tu nije od oka, sve je točno u milimetar. U to su doba brodili najljepši jedrenjaci. Ima tu barkova, brigantina, škunera, pa manjih trabakula, bracere do ribarskih leuta, gajeta, falkuša... Volio bih da se moja zbirka prezentira na adekvatan način – kaže. Sve u njegovu malom izložbenom prostoru, dragulju ovoga grada, ima svoju priču. Od barometra iz njemačkih podmornica do starih karata, uniformi, satova, manžeta...
– Vidi, ručno pisana knjiga iz 1800. godine, evo i knjige o izradi sidara iz 1723. Eto ti i nautičke karte iz 1693. godine... Imam i jedno pismo zapovjednika broda iz Brazila koji objašnjava kako se krajem 19. stoljeća pokušao otrovati zbog nesretne ljubavi s ‘javnom gospođom’. Nije rekao prostitutkom – pokazuje mi.
Kad uđu u njegovo ‘brodogradilište’, turisti ostaju satima. On pred njima radi, ulaznica nema. Neki samo prođu. Vide tek – drveni brod. Ne i trud, znoj, znanje ili mali drveni krevet pod palubom. Ne vide minijaturni jastuk. Ali ima i za te površne posjetitelje, koji ne cijene rad ljudske ruke, rješenje. Na tržnici ili štandu isto prodaju brodove. Kineske. Nisu skupi. Ovo je ipak za šmekere...
>>Kompjutorski retro obračun s vlasnikom muzeja ‘Škicni i bocni’
Prekrasna prica o prekrasnom hobiju, zlatnim rukama, strpljenju i zanimljivom gospodinu! Ako je slobodan saljem bracnu ponudu :-) Zanimljive osobe poput junaka ove reportaze sigurno daju posebnu car jednom od nasih najljepsih otoka! Bravo!