Potonuli grad u Istri! Zvuči super, ali nema dokaza. Svi su čuli nešto, a nitko ne zna točno. Ima li Hrvatska zaista vlastitu Atlantidu? Među malim otocima slikovitih naziva Sedam dlaka, Dvije sestrice, Crveni otok... u rovinjskom arhipelagu, postojao je, kaže legenda, i razvijeni otok – Cissa. Štoviše grad! Nestao je, navodno, zbog razornog potresa prije šestog stoljeća. Drugi pak tvrde da je potonuo u drugoj polovici osmog stoljeća. Pitaj Boga.
Mreže se zapleću u zidove
– Neki ribari na tom mjestu izbjegavaju loviti jer im se mreže zapliću o zidove, a znali su pronaći i amfore – pričaju u Rovinju.
No, na sam spomen naše Atlantide potopljene u plavom Jadranu ispred turističkog dragulja, svi se povlače, sliježu ramenima. Te “atrakcije” nema ni u vodiču.
– Ne znamo. Pričalo se da su našli zidove, da je postojao grad, ali nikad ništa nije dokazano. To je priča o kojoj se uvijek priča, legenda – govori mi gospođa Delia Quarantotto (70) iz Rovinja pa dodaje:
– Ne zna se ništa konkretno, istraživalo se, ali bez rezultata. To mnoge zanima, ali možda je i blef, tko će ga znati...
Spominjao je potonuli grad i Rimljanin Plinije Stariji, navodno je bio poznat po proizvodnji boja, a Cissu su tražili i u vrijeme Austro-Ugarske. Kopkalo je tadašnje vlasti što bi moglo biti ispod plavog mora. Krije li se Cissa zaista tamo...
Navodno je jedan austrougarski ronilac na morskom dnu pronašao i dijelove žbuke, vidio čak i ceste. No, sve je to bilo davno, a tek kratko zapisano u knjizi poput “Rovinj na starim razglednicama” krajem prošlog stoljeća... Priča govori i kako su, nakon potresa, upravo stanovnici Cisse naselili Rovinj. Ipak, sve je to dvojbeno, bez pravih dokaza. I zato odgovor tražim kod rovinjskog arheologa Damira Matoševića (56).
– Priča postoji, ali... Moj je posao arheologa istražiti ono što sa sigurnošću znamo. Jedna od atrakcija, uz 70-ak crkava u Rovinju, jest Monkodonja, naselje iz brončanog doba, koje je tu bilo prije navodne Cisse, u 2. stoljeću prije Krista. Lokalitet je šest kilometra od središta Rovinja, vide se tipični dijelovi – bedemi, ulazi u naselje, temelji kuća i sve je rekonstruirano. Imamo bogato zaleđe koje ima potencijal da se iskoristi. Uređene su i biciklističke staze, može se razgledati – govori arheolog Matošević..
A jadranska Atlantida?
– Nemamo ništa čvrsto – dodaje.
Nemaju ni za pravu Atlantidu ništa čvrsto. Ali, legenda postoji. Pa čak ni sveta Eufemija, zaštitnica grada, ne stoji na čvrstom. Okreće se, i to – kako vjetar puše. I otkriva stanovnicima kakvo vrijeme slijedi. Ne moraju gledati TV prognozu. Vezana je i ona uz Cissu.
– Sv. Fuma pokazuje točno, ali baš točno kakvo će vrijeme biti! Na pokretnom je postolju, a kakav je na moru vjetar, tako se ona okrene. Kad je nevrijeme, gleda ravno u ulicu Grisiju. Kad gleda prema Valdibori, znamo da će biti promjenjivo. Ako je kip okrenut prema Poreču, bit će lijepo vrijeme... – kazuje gospođa Quarantotto.
Eufemija prije nogometaša
Eufemija je u Rovinju vrlo popularno ime. Mnoge se djevojke i žene zovu Fuma, Fumica, Femi, Emi... Zanimljivo je kako je Eufemija bila čak i na istom travnjaku na kojem se hrvatska nogometna reprezentacija u lipnju pripremala za Euro u Francuskoj. Bio je tamo kip sredinom 90-ih kada su je restaurirali, a na igralištu je završila jer je helikopter nije mogao spustiti na toranj crkve, pa ju je “iskrcao” na travnjaku, a onda su je montirali ručno.
U to je doba stajala u središtu grada kako bi je građani mogli razgledati.
– I tad je, tu na Trgu, pokazivala točno kakvo će biti vrijeme – kažu u Rovinju.
Vratimo se na vezu Eufemije i Cisse. Navodno je na dan njezine smrti potonuo slavni grad!
Ono što znamo sa sigurnošću jest da je u moru ispred Rovinja hrvatski Titanic, austrougarski parobrod Baron Gautsch, koji je potonuo 1914. nakon što je naletio na minu. Druga je to najveća civilna pomorska nesreća nakon Titanica te najvažniji brod koji ronioci žele vidjeti. Kapitalac.
Možda imamo i domaću Atlantidu. Jednom će se doznati. A možda i neće. Nešto od toga dvoga...
Ne znam čemu Rovinju 90 bodova. Jedino je lijepi grad, ali to je nasljeđe. Sam grad i gradonačelnik malo rade na uređenju samog grada, osim kružnih tokova koji su opsesija svih monotonih gradonačelnika. Kada kreneš prema gradu sa parkinga imaš jedan od najružnih prizora koji postoji samo na Balkanu, a to su gomile albanskih i janjevačkih trgovina sa kineskom robom izvješeno sve do mora, ako je moguće. Preružno i žalostno za jedan takav grad.